Hronologija Osmanskog Carstva

Glavni članci: Osmansko Carstvo i Historija Osmanskog Carstva

Ovo je Hronologija Osmanskog Carstva odnosno lista glavnih događaja u istoriji Osmanskog Carstva.
Ono se po običaju stvara 1299. s Osman–begom i postepenim osvajanjem Bizantskog Carstva a nestaje 1922. kada Mustafa Kemal stvara Republiku Tursku.
Ovaj članak je dopuna glavnih članaka Osmansko Carstvo i Historija Osmanskog Carstva. Za jasniji pogled na stvaranju Osmanove dinastije i carstva valja također proširiti pogled na članke: Bizantsko Carstvo, Turkijski narodi, Oguzi, Seldžuci, Rumski Sultanat, Križarski ratovi, Mamelučki Sultanat.

Turkijsko doba (1071–1299)

Turski luk.

Hronologija

Stanje Anadoije 1300.
  • 1299. Osman Gazi osniva Osmansko carstvo, postaje sultan. Te godine je zapravo proglašen za khana plemena Kayı. Glavni grad je Söğüt.
  • 1302. Bitka kod Bafeona (27. jun 1302.) teški poraz bizantinske vojske protiv osmanovih Turaka. Prvi događaj potkrijepljen dokazima o životu Osmana[6].
  • 1304. Katalonski plaćenici pod imenom Almogaveri se bore protiv Osmanlija u službi Vizantije (Roger de Flor[α 4]).
    • Osman zauzima Lefke, Akhisar, Koçhisar, Marmaracık i Yenişehir (sjeverozapadna Anadolija).
  • 1307. Nakon smrti rumskog sultana Mesuda II. (ubijen od Mongola), nestaje Rumski Sultanat.
Orhanove zemlje
Janjičari
Širenje Osmanskog carstva od 1307. do 1683.
  • 1446. Murat II po drugi put na prestolu umjesto sina Mehmeda.
  • 1448. Druga kosovska bitka (17–20. oktobra): poraz Mađara (Janoš Hunjadi)[15].
  • 1450. Opsada Kroje: Prva opsada Kroje. Pobjeda Lješke lige (Skenderbeg).
    • Murat II izgrađuje Jedrenski saraj (tur. Edirne Sarayı).
  • 1451. Smrt Murata II (3. februar, bolest); ustoličenje Mehmeda II (18. februara)
  • 1453. Mehmed opseda Carigrad (6. april-29. maj). Pad Pere.
    • Velika seoba Bizantinaca na Zapad[α 18].
    • Byzantion (Βυζάντιον) odnosno Nova Roma odnosno Constantinopolis postaje osmanski grad (Kostantiniyye) i novo središte osmanskog dvora.
    • Mehmed II naređuje da Čandarli Halil–paša bude uhićen i pogubljen (10. jula): prvi veliki vezir likvidiran od strane jednog sultana. Pad porodice Čandarli.
    • Od tada sultanovi službenici su sve više zarobljenici iz devširma.
    • Centralizacija odluka pod Mehmedom II.
    • Pokolj i nasilje nad stanovništvom Carigrada[α 19]
    • Kapitolacija odnosno ugovor sa Genovom i Venecijom.
Opsada Konstantinopolja
Mehmed II Osvajač (Fatih)
  • 1477. Turski upad u Furlaniju.
    • Prve zlatne turske kovanice[8]. Turska trgovina se služi zlatnim, srebrnim i bakrenim novcem[8] mada često za zlatnu kovanicu se upotrebljavao venecijanski dukat[α 21][20][21].
  • 1478. Umire Uzun Hasan [α 22], zadnji vladar Saveza Ak Kojunla. Otvara se prostor za proširenje Safavida u Perziji i Osmanlija u Anadoliji.
    • Mehmed II opseda Skadar u Albaniji. Turska pobjeda.
    • Turski upad u Furlaniju (1478/1479).
    • Četvrta opsada Kruje. Osmanska pobjeda i konačni pad Albanije.
  • 1480. Napad na Otranto (1480/1481), u južnoj Italiji. <<<
  • 1481. Mehmed umire (3. maja), vjerovatno otrovan od sina Bajazita[22].
  • 1483. Osmanlije osvajaju poslednje ostatke zemlje hercega od sv. Save (Hercegovina).
  • 1484-1491. Rat sa egipatskim Mamelucima između Anadolije i Sirije. Na kraju stanje ostaje neriješeno, ali Mamelučka država slabi.
  • 1492. Sultan Bajazit II prima i priziva španjolske Jevreje (Sefardi) u Osmansko carstvo, nakon što su ih katolički kraljevi prognali iz Kraljevine Kastilje i Kraljevine Aragone (Alhambrijski ukaz, 31. marta 1492.)[23]. Iste godine šalje admirala Kemala Reisa [α 23] da bi brodom doveo Sefarde u Osmansko carstvo. Jevreji će postati među glavnim trgovcima carstva[α 24].
  • 1493. Sefardi uvode prvi tiskarski stroj u Istanbulu. Tiskaju knjige na latinskom, grčkom, talijanskom, sirijskom i jevrejskom jeziku, dok im je bilo zabranjeno tiskati na arapskom i na turskom[23].
  • 1497-1499. Rat sa Poljskom. Turksa pobjeda, Bukovina i Moldavija postaju turski vazali.
  • 1499. Osmanlije osvajaju Crnu Goru odnosno Zetu (Đurađ Crnojević).
  • 1499-1503. Rat sa Venecijom. Osmanska pobjeda, Turci osvajaju Koroni i Metoni na jugu Grčke.
  • 1500 – 1545. Godine službe Hajrudina Barbarose: Osmanlije postaju sila na Sredozemnom moru.
Meka
Sulejman Veličanstveni
Pogrebna povorka sultana Sulejmana 1566.
Osmansko carstvo 1593.
Džamija sultana Ahmeta
Opsada Beča
Ahmed III.
Bitka kod Navarina
Mahmud II. i potreba reformi
Zadnji osmanski vladar, Abdulmedžid II.

Povezano

Bilješke

  1. ↑ Turci su bili vrlo sposobni konjušari, služili su se džilitom a nadasve su bili opasni strijelci. S time su u ta doba napredovali u brzini i u taktiktici na bojišnici protiv armija koje su se još uvijek temeljile na pješadiju (po uzoru rimske vojske na primjer). Na početku (za vrijeme Seldžuka) su turski napadi često upotrebljavali tekniku ghāze (ista riječ znači i «sveti rat» kao Džihad), to jeste strategiju kratkog napada sa lakom konjicom da bi uništili strateške točke kod neprijatelja (zgrade ili skladišta, vojnu opremu, konje, prehranu, izviđače...), potom su se povlačili da bi nešto kasnije i iznenada opet napali na isti način, sve do konačnog direktnog sukoba i prodora. Kasnije će funkciju ghāze preuzeti jedinica akindžija. Stoga u zlatnom dobu carstva će se osmanska vojna strategija preoblikovati. Taktika ghāze će ostati, ali će veliki napadi imati češće oblik opsade i pohoda u kojim se kreće jedan naoružani grad. Na pohodu je išao i sultan, koji je bio prvi vojvoda odmah ispred velikog vezira. Taj običaj će trajati do 16. stoljeća (Mehmet II, Selim, Sulejman) pa i nešto kasnije (Murat IV) mada od 17. stoljeća sultani sve češće stanuju na dvoru i bave se dvorskim i stambolskim doživljajima.
  2. ↑ Križarski ratovi će stvoriti nepoverenje i otvoreno neprijateljstvo između Latina i Grka. To stanje je se pogoršalo kada je Francusko-Venecijanska koalicija napala Carigrad (1204) koji je držao uzurpator Aleksije III Anđeo i stvorila Latinsko Carstvo, okupirajući dio Trakije i Makedonije i stvarajući u Grčkoj razne feudalne države. Vizantinci su se podjelili na tri države: Trapezundsko carstvo, Epirsku kneževinu i Nikejsko carstvo. Ovo poslednje je predstavljalo nastavak carske vizantinske tradicije. Godine 1261. godine Mihajlo VIII Paleolog je ponovo zauzeo Carigrad ali obnovljena imperija više nije imala nikakav karakter univerzalnosti. U 13. stoljeću Bizantinsko carstvo je država puna pukotina koja pokušava se braniti napada sa svih strana.
  3. ↑ Turci su tada već bili Muhamedske vjeroispovjesti jer su prešli u Islam za vrijeme Seldžuka (10. stoljeće).
  4. ↑ Roger de Flor (Brindisi, oko 1267 – Adrianopolis, 1305), vitez templar i plaćenik u službi kraljeva Aragone.
  5. ↑ Uzbeg Khan (1282–1341), khan Zlatne Horde.
  6. ↑ tur. Karesi Beyliği u okolici Balıkesira.
  7. ↑ U roku desetak godina zbog zaraze umrlo je 26–30% od svjetskog stanovništva, a u nekim krajevima čak 70% (Venecija, Toskana, Bremen). Demografsko opadanje stanovništva će prouzrokovati između 14. i 15. stoljeća velike promjene na društveno–političkoj razini i na polju kulture i vjere. Na strani Anadolije i Balkana, imamo isto snažno opadanje stanovništva, no glavna posljedica kuge će bit slabljenje ideologije Križarskih ratova, čemu slijedi slabljenje feudalnog sistema, i rast građanske klase u Europi. Zaključno: Osmanlije lakše napreduju u ratovima, dok u Europi niču filozofsko–kulturalni smijerovi i tehnološke inovacije koje će unaprijediti Europu u 18. i 19. stoljeću.
  8. ↑ Çimpe Kalesi: 40°29'44.9"N 26°44'04.5"E
  9. ↑ Rumelijski pašaluk se na turskom zove Rumeli Eyaleti (Ejalet Rumelije) ili Rumeli Beylerbeyliği (Beglerbegluk Rumelije). To je bila velika pokrajina turskog carstva u Europi. Osmanlije su ju nazvale Rumeli (zemlja Rûma) gdje riječ «Rûm» obilježava «narode Rima». Glavni grad pokrajine je bio u Jedrenama (1362–1530), Sofiji (1530–1836) i u Manastiru (1836–1867).
  10. ↑ lat. Develtum, grč. Pirgos
  11. ↑ tur. Germiyanoğulları Beyliği okolica Kütahye.
  12. ↑ tur. Hamitoğulları Beyliği okolica Antalye i Korkutelija.
  13. ↑ grč. Σκαπτοπάρα, bug. Gorna Džumaja, tur. Cuma-i Bâlâ
  14. ↑ tur. Menteşeoğulları Beyliği u okolici Milasa.
  15. ↑ tur. Saruhanoğulları Beyliği, okolica Manise.
  16. ↑ Sa Tamerlanom se stvara velika država u centralnoj Aziji. Na strani jugo–istočne Europe, najbitnije posljedice su usporavanje turskih ratova i Turske imperije, a na dugoročnoj razini opadaju ostaci srednjovjekovnih država, tako da će Osmanslijama bit lakše kada budu krenule u nove napade. država Bizantija ostaje vrlo krhka.
  17. ↑ Žigmund Luksemburški, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacje, postaje «Rex Romanorum» (21. jula) tj. Rimsko-njemački kralj ili kralj njemačkih feudalnih država. Počinje kratko razdoblje (1411–1437) u kojem je Ugarska centar moći u Europi. Žigmund vodi aktivnu politiku u Hrvatskoj i u Bosni, pa i na jugu Balkana. Naročito protiv Turaka.
  18. ↑ Bizantinska diaspora: Toskana, Venecija, Rim. Među ostalim broje se Pleton, Teodor Gaza, Juraj Trapezuntski, Visarion, Jovan Argiropul, Andronik Kalist, Konstantin Laskaris, što su ključne figure humanističke revolucije.
  19. ↑ U osvojenom Carigradu preživjeli Bizantinci bivaju zarobljeni (sluge, devširme, harem...). Većina starog Carigrada je srušena (Crkva Svetih apostola, Hagia Theodosia, Hipodrom, Palača Blaherne). Glavne crkve postaju džamije (Aja Sofija, Arapska Džamija, Džamija Eski Imaret, Džamija Karije, Džamija Kalenderhane i dr.).
  20. ↑ Zadnji vojvoda Atene (Francesco II Acciaiuoli) se predaje sultanu. Ulazak Mehmeda II u Atenu (august 1458).
  21. ↑ Tzv. Zecchino ili ducato d'oro.
  22. ↑ Uzun Hasan (1423–1478), vladar Ak Kojunla.
  23. ↑ Kemāl Reʾīs (1451–1511), osmanski admiral.
  24. ↑ Turci su bili sjajni ratnici, ali slabiji trgovci. Potom je sultanska politika težila da se drugim narodima prepuste djelatnosti u kojim su odlikovali. Trgovinom su se većinom bavili Jevreji[23], Armenci i Grci.
  25. ↑ Özdemir–paša, Mameluk čerkeškog podrijetla, namjesnik Jemenskog Ejaleta.
  26. ↑ Ναύπακτος, Lepanto, İnebahtı.
  27. ↑ Mehmed-paša Sokolović je bio vrstan vojnik i vojvoda, sultanov savjetnik, upravnik i mecena. Vjerom musliman, oženio je Esmehan Sultan (1545–1585), kćer sultana Selima II. i sultanije Nurbanu. Imali su dvoje djece: Sultanzade Ibrahim Han i Safiye Hanim-Sultan.
  28. ↑ Mustafa III je sultan koji jako brine za pravdom, poduzima niz koraka kako bi povećao prosperitet Istanbula, stabilizira novac, izgrađuje velike žitnice, održava akvadukte i uspostavlja strogu fiskalnu politiku.
  29. ↑ Ajanat je bio institucija koja je neformalno ostavila trag u Osmanskom carstvu dugo vremena sve do 18. veka i perioda Tanzimata. To su bili provincijski magnati, bivši upravnici ili ljudi koji su bili donekle ugledni i poštovani. Poslije nekog vremena, ti uglednici su dodati u sistem. Najistaknutiji među njima bili su bivši vladari.
  30. ↑ Πύλος
  31. ↑ tur. Kânûn-ı Esâsî, prvi turski ustav 1876.
  32. ↑ Velika narodna skupština Turske, tur. Türkiye Büyük Millet Meclisi.
  33. ↑ Vidi kasnije: Konvencija iz Montreauxa (1936)
  34. ↑ İnönü Muharebesi.

Izvori

  1. ↑ (en) Skylitzes, John (2010). A Synopsis of Byzantine History, 811–1057. Cambridge: Cambridge University Press. str. 526.  (vidi: Ioannes Scylitzes, Σύνοψις ἱστοριῶν (kraj 11. vijeka)
  2. ↑ (en) Routledge Handbook on Sufism. Abingdon: Routledge. 2020. str. 564. 
  3. ↑ (en) Green, Nile (2012). Sufism. A Global History. Chichester: Wiley-Blackwell. str. 263. , str. 24
  4. ↑ Davies, Siriol; Davis, Jack L. (2007). Between Venice and Istanbul : colonial landscapes in early modern Greece. Princeton: American School of Classical Studies at Athens. str. 260. 
  5. ↑ 5,0 5,1 (tr) Başar, Fahameddin (1988–2013). „TDV İslâm Ansiklopedisi: Ertuğrul”. Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Araştırmaları Merkezi. Pristupljeno 11. 06. 2021. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Bozarslan 2013: str. 32 harvnb error: no target: CITEREFBozarslan2013 (help)
  7. ↑ Şevket, Pamuk (2000). A Monetary History of the Ottoman Empire. Cambridge: Cambridge University Press. str. 276. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 Şevket Pamuk 2000: str. 20 harvnb error: no target: CITEREFŞevket_Pamuk2000 (help)
  9. ↑ Bozarslan 2013: str. 64 harvnb error: no target: CITEREFBozarslan2013 (help)
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 Babinger 1978: str. 8 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  11. ↑ Konstantin Mihailović, Janičarove uspomene ili Turska hronika, [1490—1501]. Prvo izdanje: 1865; Beograd, SANU, 1959.
  12. ↑ Babinger 1978: str. 3 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 Babinger 1978: str. 16 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  14. ↑ 14,0 14,1 Babinger 1978: str. 20 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  15. ↑ Babinger 1978: str. 37 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  16. ↑ Babinger 1978: str. 160 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  17. ↑ Babinger 1978: str. 195 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  18. ↑ Babinger 1978: str. 233 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  19. ↑ 19,0 19,1 Babinger 1978: str. 232 harvnb error: no target: CITEREFBabinger1978 (help)
  20. ↑ (en)„Britannica: Ottoman Empire, Coin.”. Pristupljeno 29. 03. 2022. 
  21. ↑ Şevket Pamuk 2000: str. 60; 90 harvnb error: no target: CITEREFŞevket_Pamuk2000 (help)
  22. ↑ Encyclopedia 2009, str. 368 sfn error: no target: CITEREFEncyclopedia2009 (help)
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 (en) Jacobs, Joseph; Montgomery, Mary W.. „Jewish Encyclopedia: Turkey”. Pristupljeno 15. 03. 2022. 
  24. ↑ (sh)„Hrvatska Enciklopedija (Leksikografski zavod Miroslav Krleža): Kružić, Petar”. Pristupljeno 29. 03. 2022. 
  25. ↑ (hu) „Buda ostroma (1541)”. Pristupljeno 26. 07. 2022. [mrtav link]
  26. ↑ (sh)„Hrvatska Enciklopedija (Leksikografski zavod Miroslav Krleža): Zrinski, Nikola IV.”. Pristupljeno 29. 03. 2022. 
  27. ↑ tur. „TDV İslâm Ansiklopedisi: SÜLEYMAN I”. Pristupljeno 29. 03. 2022. 
  28. ↑ Zorzi 2020: str. 351 harvnb error: no target: CITEREFZorzi2020 (help)
  29. ↑ (en) Dash, Mike (22. 03. 2012). „The Ottoman Empire’s Life-or-Death Race”. Pristupljeno 15. 03. 2022. 
  30. ↑ Rank 2020 harvnb error: no target: CITEREFRank2020 (help)
  31. ↑ (de) „Wien Geschichte Wiki: Zweite Türkenbelagerung (1683)”. Pristupljeno 15. 03. 2022. 
  32. ↑ (en) „budapest.com – Budapest History”. Arhivirano iz originala na datum 2022-05-16. Pristupljeno 26. 07. 2022. 
  33. ↑ (de) „Der Türkenlouis und die Schlacht von Salankamen, 19. August 1691”. Badische Heimat. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-28. Pristupljeno 27. 07. 2022. 
  34. ↑ 34,0 34,1 (en) „Britannica: Abdülhamid I. Ottoman sultan”. Pristupljeno 26. 07. 2022. 
  35. ↑ Davis, Fanny (1970). The Palace of Topkapi in Istanbul. New York: Scribner. str. 306. 

Bibliografija

  • Ágoston, Gábor; Masters, Bruce (2009). Encyclopedia of the Ottoman Empire. New York: Facts On File. str. 650. 
  • Ágoston, Gábor (2005). Guns for the Sultan: Military Power and the Weapons Industry in the Ottoman Empire. Cambridge: Cambridge University Press. str. 277. 
  • Babinger, Franz (1978). Mehmed the Conqueror and His Time. Princeton: Princeton University Press. str. 549. 
  • Bozarslan, Hamit (2013). Histoire de la Turquie. De l'Empire à nos jours. Paris: Éditions Tallandier. str. 589. 
  • Erickson, ‎Edward J.; Uyar, Mesut (2009). A Military History of the Ottomans: From Osman to Atatürk. Santa Barbara (CA, USA), Denver (CO, USA), Oxford (UK): ABC–CLIO. str. 379. 
  • Murphey, Rhoads (1999). Ottoman Warfare, 1500-1700. New Brunswick (NJ, USA) / UK: Rutgers University Press / Routledge. str. 278. 
  • Rank, Scott (2020). History's 9 Most Insane Rulers. Washington D.C.: Regnery History. str. 320. 
  • Shaw, Stanford; Kural Shaw, Ezel (2010). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey. Cambridge: Cambridge University Press. 
  • Zorzi, Alvise (2000). La repubblica del Leone. Storia di Venezia. Milano: Bompiani. str. 762. 

Vanjske veze

  • (en)„Britannica: Ottoman Empire Timeline”. Pristupljeno 15. 03. 2022.