Menahem Begin

Menachem Begin
מנחם בגין
Menahem Begin

6. Premijer Izraela
Mandat
22. lipnja 1977. – 10. listopada 1983.
Prethodnik Yitzhak Rabin
Nasljednik Yitzhak Shamir

7. Vrhovni zapovjednik Irguna
Mandat
1943. – 1948.
Prethodnik  Yaakov Meridor
Nasljednik nitko, organizacija ukinuta

Rođenje 16. kolovoza 1913.
Belorusija Brest-Litovsk, Bjelorusija
(tada  Rusko Carstvo)
Smrt 9. ožujka 1992.
Izrael Tel Aviv, Izrael
Politička stranka Likud
Supružnik Aliza Begin

Potpis

Menachem Wolfovich Begin (hebrejski מנחם בגין, Brest-Litovsk, 16. kolovoza 1913. - Tel Aviv, 9. ožujka 1992.) je bio vođa Irguna, političar i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1978. Također je bio 6. premijer Izraela od 21. lipnja 1977. do 10. listopada 1983. Sudjelovao je je na pregovorima u Camp Davidu sa egipatskim predsjednikom Muhamadom Anwarom el-Sadatom, zbog čega su zajednički dobili Nobelovu nagradu za mir 1978.

Njegov najveći doprinos izraelskoj državi je postizanje prvog mirovnog sporazuma sa Egiptom i neutraliziranje egipatske armije.

Begin je rođen u Brest-Litovsku, tada još uvijek dijelu carske Rusije, koji je bio dio Poljske od 1919. do 1939. a danas je dio Belorusije i poznat je pod imenom Brest. Od 1939. bio je vođa cionističke organizacije Betar. Od 1940. do 1941. je bio u zatvoru u SSSR-u. Godine 1941., nakon puštanja na slobodu po sporazumu Sikorski-Mayski, je stupio u poljsku (andersovu) vojsku, ali je neslužbeno otpušten iz te vojske zajedno sa mnogim drugim židovskim vojnicima.

Begin se tada preselio u Britansku Palestinu, gdje je ubrzo postao poznat kao žestok kritičar glavne struje cionizma, i pristalica radikalnijeg revizionističkog cionizma. Godine 1942. je stupio u Irgun (poznat i kao Etzel) i 1943. postao njegov vođa. Bio je odgovoran za postavljanje bombe u jeruzalemski hotel Kralj David, koji je u to vrijeme bio britansko administrativno i vojno sedište, i tada je ubijena 91 osoba. Godine 1948. je bio u centru afere oko prebacivanja Irgunovog oružja u Izrael, što se završilo potapanjem broda Altalena u paljbi koju je naredio premijer David Ben-Gurion.

Irgun je zajedno sa podzemnom grupom Lehi, (poznatom i pod imenom "Surova banda"), široko osuđivao veliki broj Židova, posebno Bena-Guriona, kao terorističke organizacije. Ubrzo nakon formiranja države Izrael su raspuštani od strane izraelske vlade.

Godine 1948., Begin je osnovao desničarsku političku stranku, Herut, koja je kasnije postala znatno veća stranka, Likud. Između 1948. i 1977., pod Beginom, činila je glavnu opoziciju dominantnoj Izraelskoj radničkoj stranci u Knessetu (izraelski parlament).

Dana 21. lipnja 1977. Menahem Begin je postao 6. premijer Izraela, i prvi koji nije bio iz radničke stranke.

Godine 1979., Begin je potpisao Izraelsko-egipatski mirovni sporazum sa Anwarom al-Sadatom. Po tom sporazumu, Izrael je predao poluotok Sinaj Egiptu. Ovo je značilo i rušenje svih izraelskih naselja u ovoj zoni . Begin se suočio sa snažnom unutrašnjom opozicijom ovom potezu, što je dovelo do podjele u njegovom Likudu.

Godine 1981., Begin je naredio bombardiranje iračkog nuklearnog reaktora Tammuz. Ubrzo potom, Begin je istakao da "Ni po koju cijenu nećemo dozvoliti neprijatelju da razvije oružja za masovno uništenje protiv naroda Izraela." Ova promjena u izraelskoj nuklearnoj politici je danas poznata kao Beginova doktrina.

Goine 1982. Beginova vlada je izvršila invaziju na Libanon, ističući potrebu da se PLO odbaci izvan raketnog dometa izraelske sjeverne granice. Ovim je započelo izraelsko angažiranje u južnom Libanonu, koje je trajalo tri godine (uz ograničeno izraelsko prisustvo u Libanonu nastavljeno do 2000.). Prema reporteru Haaretza, Uziju Benzimanu, tadašnji ministar odbrane, Ariel Šaron je prevario Begina u vezi sa svrhom ovog rata i produžio ga bez dozvole. Šaron je tužio Haaretz i Benzimana 1991. i suđenje je trajalo 11 godina, tijekom kojih je jedan od najznačajnijih trenutaka bilo svedočenje Benija Begina, Menahemovog sina, u prilog obrane. Šaron je izgubio parnicu.[1]

Begin je u mirovinu otišao u kolovozu 1983., duboko razočaran i u depresiji zbog rata, suprugine smrti, i svoje bolesti. Umro je u Tel Avivu 1992.

U veljači 2005. Begin je izabran za "najvećeg izraelskog vođu" sa 32,8 % glasova.

Eksterni linkovi

Menahem Begin na Wikimedijinoj ostavi
  • Menachen Begin Center Arhivirano 2008-12-16 na Wayback Machine-u
  • Menahem Begin - 6. premijer Izraela
  • p
  • r
  • u
1901. – 1925.

1901. Henry Dunant i Frédéric Passy   1902. Élie Ducommun i Charles Albert Gobat   1903. Randal Cremer   1904. Institut de Droit International   1905. Bertha von Suttner   1906. Theodore Roosevelt   1907. Ernesto Teodoro Moneta i Louis Renault   1908. Klas Pontus Arnoldson i Fredrik Bajer   1909. Auguste Marie François Beernaert i Paul-Henri-Benjamin d'Estournelles de Constant   1910. IPB   1911. Tobias Michael Carel Asser i Alfred Hermann Fried   1912. Elihu Root   1913. Henri La Fontaine   1917. Crveni križ   1919. Woodrow Wilson   1920. Léon Bourgeois   1921. Hjalmar Branting i Christian Lous Lange   1922. Fridtjof Nansen   1925. Austen Chamberlain i Charles G. Dawes

1926. – 1950.

1926. Aristide Briand i Gustav Stresemann   1927. Ferdinand Buisson i Ludwig Quidde   1929. Frank B. Kellogg   1930. Nathan Söderblom   1931. Jane Addams i Nicholas Murray Butler   1933. Norman Angell   1934. Arthur Henderson   1935. Carl von Ossietzky   1936. Carlos Saavedra Lamas   1937. Robert Cecil   1938. NIOR   1944. Crveni križ   1945. Cordell Hull   1946. Emily Greene Balch i John Mott   1947. Kvekeri i AFSC   1949. John Boyd Orr   1950. Ralph Bunche

1951. – 1975.

1951. Léon Jouhaux   1952. Albert Schweitzer   1953. George Marshall   1954. UNHCR   1957. Lester B. Pearson   1958. Dominique Pire   1959. Philip Noel-Baker   1960. Albert Lutuli   1961. Dag Hammarskjöld   1962. Linus Pauling   1963. Crveni križ   1964. Martin Luther King   1965. UNICEF   1968. René Cassin   1969. ILO   1970. Norman Borlaug   1971. Willy Brandt   1973. Henry Kissinger i Lê Đức Thọ   1974. Seán MacBride i Eisaku Satō   1975. Andrej Saharov

1976. – 2000.

1976. Betty Williams i Mairead Maguire   1977. Amnesty International   1978. Anwar Sadat i Menachem Begin   1979. Majka Tereza   1980. Adolfo Pérez Esquivel   1981. UNHCR   1982. Alva Myrdal i Alfonso García Robles   1983. Lech Wałęsa   1984. Desmond Tutu   1985. IPPNW   1986. Elie Wiesel   1987. Óscar Arias   1988. Mirovne snage UN-a   1989. Dalaj Lama   1990. Mihail Gorbačov   1991. Aung San Suu Kyi   1992. Rigoberta Menchú   1993. Nelson Mandela i F. W. de Klerk   1994. Jaser Arafat, Šimon Peres i Jichak Rabin   1995. Udruga Pugwash i Rotblat   1996. Carlos Filipe Ximenes Belo i José Ramos-Horta   1997. ICBL i Jody Williams   1998. John Hume i David Trimble   1999. Médecins Sans Frontières   2000. Kim Dae-jung

2001. – 2024.

2001. Ujedinjene nacije i Kofi Annan   2002. Jimmy Carter   2003. Širin Ebadi   2004. Wangari Maathai   2005. IAEA i Mohamed ElBaradei   2006. Muhammad Yunus i Grameen banka   2007. Al Gore i IPCC   2008. Martti Ahtisaari   2009. Barack Obama   2010. Liu Xiaobo   2011. Ellen Johnson Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakel Karman   2012. Europska unija   2013. Organizacija za zabranu kemijskog oružja   2014. Kailaš Satjarti i Malala Jusafzai   2015. Tuniski nacionalni kvartet   2016. Juan Manuel Santos   2017. ICAN   2018. Denis Mukwege i Nadia Murad   2019. Abiy Ahmed Ali   2020. Svjetski program za hranu   2021. Maria Ressa i Dmitrij Muratov   2022. Ales Bjaljacki, Memorial i Centar za građanske slobode   2023. Narges Mohamadi

  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

Azija
Afrika
Amerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 109383777
  • LCCN: n79085130
  • ISNI: 0000 0001 1081 935X
  • GND: 118508296
  • SELIBR: 177121
  • SUDOC: 026714485
  • BNF: cb11890947p (podaci)
  • BIBSYS: 90120736
  • NLA: 36051334
  • NDL: 00463022
  • NKC: js2005269459
  • BNE: XX851204
  • CiNii: DA01974921
  • NSK: 000150153