Shigeru Yoshida

Ovo je japansko ime; porodično ime je Yoshida.
Shigeru Yoshida
吉田茂
32. premijer Japana
Na položaju
15. oktobar 1948 – 10. decembar 1954
MonarhShōwa
GuvernerDouglas MacArthur
Matthew Ridgway
PrethodiHitoshi Ashida
SlijediIchirō Hatoyama
Na položaju
22. maj 1946 – 24. maj 1947
MonarhShōwa
GuvernerDouglas MacArthur
PrethodiKijūrō Shidehara
SlijediTetsu Katayama
Lični detalji
Rođenje(1878-09-22)22. 9. 1878.
Yokosuka, Japan
Smrt20. 10. 1967. (dob: 89)
Tokyo, Japan
Politička strankaJapanska liberalna partija (1945–1948)
Demokratska liberalna partija (1948–1950)
Liberalna partija (1950–1955)
Liberalna demokratska partija (1955–1967)
Supružnik/ciYukiko Makino (m. 1909; d. 1941)
Djeca4 (including Ken'ichi)
Alma materTokijski univerzitet
Religijarimokatoličanstvo
Potpis

Shigeru Yoshida (吉田 茂, Yoshida Shigeru?), KCVO (22. septembar 1878 – 20. oktobar 1967) bio je japanski diplomat i političar, koji je u dva navrata - od 1946. do 1947. te od 1948. do 1954. godine - služio kao premijer Japana i postao poznat kao tvorac Yoshidine doktrine koja je predstavljala službenu japansku vanjsku politiku u prvim decenijama iza Drugog svjetskog rata.

Rođen je u Yokosuki u porodici lokalnog poduzetnika Takeuchija Tsune koji je kasnije postao zastupnik u japanskoj Dijeti, ali prije toga bio hapšen zbog navodnog potkopavanja tadašnjeg meijijevskog režima. Godine 1881. ga je usvojio očev prijatelj, bogati trgovac Kenzo Yoshida. On je mladom Shigeruu omogućio izvrsno obrazovanje, te je 1897. godine završio u elitnoj školi za perove, koju je vodio ugledni pravnik, princ Konoe Atsumaro. Na njoj se nastavio obrazovati sve dok 1906. godine nije ušao u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje će provesti ostatak karijere.

Yoshida je tokom karijere služio u Kini, SAD, UK, skandinavskim zemljama i Italiji, a od 1928. do 1930. je služio kao zamjenik ministra vanjskih poslova. Iako je 1920-ih bio došao u sukob sa ultranacionalistima iz vojske, 1930-ih je u politici prema Kini zauzeo njihov kurs, odnosno stekao reputaciju jastreba koji je javno podržavao invaziju Mandžurije, nezavisnost Mandžukuoa i invaziju same Kine. Međutim, u odnosu prema SAD i drugim zapadnim državama je bio golub te se sve vrijeme, a pogotovo nakon 1938. godine, kada se bio penzionirao, zalagao da Japan po svaku cijenu izbjegne sukob sa tim državama. Te je stavove zadržao i nakon napada na Pearl Harbor te je zbog pro-američke reputacije u aprilu 1945. godine bio nakratko uhapšen.

Nakon kapitulacije se Yoshida 1945. priključio novoformiranoj Liberalnoj stranci Ichira Hatoyame. Na prvim poslijeratnim izborima u proljeće 1946. je Liberalna stranka odnijela pobjedu, te Dijeta za novog premijera izabrala Hatoyamu, ali su američke okupacijske vlasti na čelu sa Douglasom MacArthurom tu odluku poništile zbog Hatoyamine predratne podrške radikalnim militaristima. Yoshida se zbog svojih pro-američkih stavova smatrao pogodnijim, te je promptno zauzeo njegovo mjesto. Na mjestu premijera je ostao godinu dana, sve do izbora na kojima je pobijedila Japanska socijalistička partija čiji je vođa Tetsu Katayama sastavio novu vladu.

Ni Katayamina ni vlada njegovog nasljednika Hitoshija Ashide nije uspjela održati dugo održati većinu u Parlamentu. U oktobru 1948. ju je Yoshida uspio sastaviti kao vođa novoosnovane Demokratske liberalne partije. Yoshidina je stranka na sljedećim izborima trijumfirala, osvojivši apsolutnu većinu u Parlamentu i omogućivši Yoshidi da formira prvu većinsku vladu u historiji poratnog Japana. Najspektakularnije dostignuće Yoshidinog mandata su bili sklapanje sporazuma u San Franciscu, kojim je formalno postignut mir sa SAD, a Japan od smrtnog neprijatelja postao ključni saveznik SAD u Aziji, te je na temelju njega 1952. godine okončana američka okupacija. Značajan poticaj tome je bio Hladni rat, odnosno njegova oružana eskalacija u susjednoj Koreji, zbog koje je Japan postao ne samo važna američka logistička baza, nego su američke potrebe dale značajan poticaj japanskoj ekonomiji. Yoshida je to također iskoristio za niz dalekosežnih ekonomskih reformi koje će kasnijih godina dovesti do spektakularnog procvata japanske privrede poznatog kao japansko ekonomsko čudo. Yoshida je većinu uspio zadržati na izborima 1952. godine, ali ne i 1953. godine, kada je ipak uspio sastaviti koalicijsku vladu. U međuvremenu se kao njegov glavni suparnik iskristalizirao Ichiro Hatoyama, koji je počeo primati podršku ponovno probuđenih japanskih nacionalista. Krajem 1954. je Yoshida izgubio većinu, a novi premijer je postao Hatoyama.

Yoshida je godinu dana poslije sa Hatoyamom formirao Liberalnu demokratsku partiju koja će sljedećih decenija ostati vladajućom strankom u Japanu, te kao njen zastupnik služio sve do umirovljenja 1963. godine. Napisao je knjigu memoara koja je prevedena na nekoliko svjetskih jezika, a na samrtnoj postelji se formalno krstio u katoličkoj vjeri.


  • p
  • r
  • u
Premijeri Japana
Emblem of the Prime Minister of Japan
H. Itō · Kuroda · Sanjō · Yamagata · Matsukata · H. Itō · Kuroda · Matsukata · H. Itō · Ōkuma · Yamagata · H. Itō · Saionji · Katsura · Saionji · Katsura · Saionji · Katsura · Yamamoto · Ōkuma · Terauchi · Hara · Uchida · Takahashi · To. Katō · Uchida · Yamamoto · Kiyoura · Ta. Katō · Wakatsuki · G. Tanaka · Hamaguchi · Shidehara · Hamaguchi · Wakatsuki · Inukai · Takahashi · Saitō · Okada · Gotō · Okada · Hirota · Hayashi · Konoe · Hiranuma · N. Abe · Yonai · Konoe · Tōjō · Koiso · K. Suzuki · Higashikuni · Shidehara · Yoshida · Katayama · Ashida · Yoshida · I. Hatoyama · Ishibashi · Kishi · Ikeda · Satō · K. Tanaka · Miki · T. Fukuda · Ōhira · M. Itō · Z. Suzuki · Nakasone · Takeshita · Uno · Kaifu · Miyazawa · Hosokawa · Hata · Murayama · Hashimoto · Obuchi · Aoki · Mori · Koizumi · S. Abe · Y. Fukuda · Asō · Y. Hatoyama · Kan · Noda · S. Abe · Suga · Kishida
Standard of the Prime Minister of Japan
Italik označava vršitelje dužnosti premijera
  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

Azija
Afrika
Amerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 17336463
  • LCCN: n79078776
  • ISNI: 0000 0001 2122 4642
  • GND: 118808141
  • SUDOC: 067035213
  • BNF: cb12552227d (podaci)
  • NDL: 00097048
  • NKC: jn20000701989
  • CiNii: DA03842025