Eisaku Satō

Eisaku Satō
佐藤 榮作
Eisaku Satō

61. premijer Japana
Mandat
9. studenog 1964. – 7. srpnja 1972.
Prethodnik Hajato Ikeda
Nasljednik Kakuei Tanaka

Rođenje 27. ožujka 1901.
Japan Tabuse, Japan
Smrt 3. lipnja 1975.
Japan Tokijo, Japan
Politička stranka Jimintō (1950-1955)
Supružnik Hiroko Satō

Potpis

Eisaku Satō (japanski: 佐藤 榮作; Tabuse, 27. ožujka 1901. - Tokijo, 3. lipnja 1975.), japanski poliričar koji je od 9. studenog 1964. do 7. srpnja 1972. objašao dužnost premijera Japana. Satō je za premijera biran ukupno tri puta, a s 2797 dana provedenih na čelu Vlade, Satō je najdugovječniji japanski premijer u historiji.

Godine 1974., zajedno s irskim političarem Seánom MacBrideom, Satō je podijelio Nobelovu nagradu za mir, postavši tako prvi i jedini premijer Japana kojemu je uručena ta nagrada.

Rane godine

Ministar Eisaku Satō, premijer Shigeru Joshida i šef stranke Saeki Ozawa na sastanku Liberalne stranke 1953. godine.

Satō je rođen 27. ožujka 1901. u Tabuseu, prefektura Jamaguchi, a studirao je njemačko pravo na Carskom sveučilištu u Tokiju. Godine 1923., položio je stručni ispit, a nakon što je sljedeće godine diplomirao, zaposlio se kao službenik u Ministarstvu željeznica. Od 1944. do 1946. radio je kao šef željeznice u Osaki, a od 1947. do 1948. bio je zamjenik ministra prometa.[1]

Godine 1949. po prvi puta ulazi u nacionalni parlament, kao predsjednik Liberalne stranke.

Od srpnja 1951. do srpnja 1952., Satō je obnašao dužnost ministra pošte i telekomunikacija. Postepeno je napredovao japanskom politikom tako da je od siječnja 1953. do srpnja 1954. godine obnašao dužnost tajnika kabineta u vladi Shigerua Joshide. Ranije je obnašao dužnost ministra graditeljstva.

Nakon što se Liberalna stranka ujedinila s Japanskom demokratskom strankom i formirala Liberalno demokratsku partiju, Satō je od prosinca 1957. do lipnja 1958. bio predsjednik izvršnog vijeća novoformirane stranke. U kabinetima premijerā Kishija (njegovog brata) i Ikede, Satō je obnašao dužnost ministra financija.

Od srpnja 1961. do srpnja 1962., Satō je bio ministar međunarodne trgovine i industrije. Od srpnja 1963. do lipnja 1964., istovremeno je bio šef Agencije za razvoj na Hokkaidu i Agencije za znanost i tehnologiju, kao i ministar zadužen za organizaciju Olimpijskih igara 1964. u Tokiju.

Satō kao premijer

Premijer Satō u društvu američkog predsjednika Richarda Nixona u Californiji 1972. godine.
Sovjetski kozmonauti Andrijan Nikolajev i Valentina Terješkova u društvu premijera Satōa 1965. godine.

Satō je naslijedio premijera Ikedu 9. studenog 1964., nakon što je ovaj podnio ostavk zbog lošeg zdravlja. Njegova vlada bila je duža od mnogih, ali krajem 60-ih, djelovalo je kao da Satō ima potpunu kontrolu nad cijelom japanskom vladom. Zbog rastuće ekonomije, bio je izrazitio popularan premijer, dok mu je vanjska politika, koja je balansirala između Sjedinjenim Državama i Kine, bila lošije organizirana. Politizacija tadašnjih studenata dovela je do brojnih prosvjeda protiv Satōve vlade zbog njegove podrške Japansko-američkom sigurnosnom sporazumom, kao i zbog prešutne podrške američkoj intervenciji u Vijetnamu. Prosvjedi su, s vremenom, prerasli u masovnu pobunu što je Satōa natjeralo da, tokom 1969. godine, na godinu dana zatvori prestižno Sveučilište u Tokiju.[2]

Nakon tri uspješna mandata, Satō je odlučio kako se neće natjecati i za četvrti. Iako je njegov odabrani nasljednik, Takeo Fukuda, pridobio Satōvu frakciju na sljedećim izborima za parlament, popularniji ministar međunarodne trgovine i industrije, Kakuei Tanaka, pobjeđuje na izborima, čime je prekinuta dominacija Satōve frakcije.

Odnosi s Kinom i Tajvanom

Eisaku Satō je bio otvoreni antikomunist, što je dovelo do zaoštrenih odnosa sa Narodnom Republikom Kinom, posebice oko pitanja Republike Kine. Godine 1965., Satō je odobrio $150,000,000 zajma Tajvanu. Dvije godine kasnije, Satō je posjetio Tajvan. Godine 1969., Satō je žustro podržavao stav da je obrana Tajvana ključan faktor za sigurnost Japana. Njegov antikineski stav bio je vidljiv i 1972. kada je Satō, koji je inače podržavao Sjedinjene Države, izrazio protivljenje Nixonovom posjetu NR Kini 1972. godine.[3] Godinu dana ranije, Satō se oštro protivio primanju NR Kine u Ujedinjene nacije.

Nuklearna politika

Dana 11. prosinca 1967., Satō je Japanu predstavio Hikaku San Gensoku, tri načela japanske antinuklearne politike - ne proizvodnji, ne posjedovanju i ne uvođenju. Tijekom njegova mandata, Japan je potpisao i ratificirao Sporazum o ograničenju nuklearnog oružja, a njegova tri načela službeno su ratificirana 1971. godine. Ova politika donijela mu je Nobelovu nagradu za mir 1974. godine.

Ipak, suvremena istraživanja pokazuju kako je Satō, iza kulisa, bio znatno skloniji američkoj ideji o skladištenju nuklearnog oružja u Japanu. U prosincu 2008., japanska vlada je objavila dokument koji otkriva kako je Satō, tokom posjeta Sjedinjenim Državama 1965. godine, s američkim dužnosnicima raspravljao o korištenju nuklearnog oružja protiv Narodne Republike Kine.[4] U prosincu 2009., Satōv sin je otkrio kako je njegov otac, tokom razgovora s predsjednikom Nixonom, u studenom 1969. dogovorio stacioniranje američkih nuklearnih bojnih glava na Okinawu, nakon što Japan povrati kontrolu nad otokom.[5]

Problematika Okinawe

Još od završetka Drugog svjetskog rata, otok Okinawa je bio pod američkom okupacijom. Kada je u siječnju 1965. posjetio Sjedinjene Države, Satō je otvoreno zatražio od predsjednika Lyndona Johnsona da otok vrate Japanu. U kolovozu iste godine, Satō je postao prvi poratni premijer Japana koji je posjetio otok.

Godine 1969., Satō je sklopio dogovor s Nixonom o repatrijaciji Japana i uklanjanju nuklearnog oružja s otoka. Dogovor je izazvao kontroverze jer je američkim trupama u Japanu omogućio ostanak na otoku i nakon povrata.[6] Okinawa je formalno vraćena Japanu u svibnju 1972., a temeljem tog dogovora, Japan također ima potraživanja prema otočju Senkaku.

Odnosi s Jugoističnom Azijom

Tokom Satōova mandata, Japan je sudjelovao u formiranju Azijske banke za razvoj 1966. godine i bio domaćin ministarskoj konferenciji na temu ekonomskog razvoja Jugoistočne Azije.[7] Radilo se tu o prvoj međunarodnoj konferenciji koju je sponzorirala japanska vlada, nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1967., Satō je, također, postao prvi japanski premijer koji je posjetio Singapur.

Kasniji život i smrt

Po završetku premijerskog mandata, Satō se povukao iz politike. Godine 1974., Nobelova zaklada uručila mu je Nobelovu nagradu za mir, "zbog njegovog odbijanja uvođenja nuklearnog oružja u Japan i truda uloženog u regionalno pomirenje."[8] Nagradu je podijelio sa Seánom MacBrideom. Satō je postao prvi i jedini premijer Japana kojemu je uručena ta nagrada, ujedno i prvi i jedini Japanac (drugi Japanci dobivalu su nagrade u ostalim kategorijama). Ovaj događaj je u Japanu imao veliki odjek, a komemoriran je i u stripu Tensai Bakabon, autora Fujija Akatsuke.

Dok je boravio u restoranu, 19. svibnja 1975., Satō je pretrpio teški moždani udar zbog kojeg je završio u komi. Umro je 3. lipnja 1975. godine u 12:55, u Medicinskom centru Sveučilišta Jikei. Nakon javne ceremonije, kermiran je, a pepeo mu je prebačen u obiteljsku grobnicu u Tabuseu.

Posthumno je odlikovan lentom Reda hrizanteme, najvišeg odlikovanja u Japanu.

Privatni život

Satō je 1926. godine oženio Hiroko Matsuoka, kći japanskog diplomata Jōsukea Matsuoke; s njom je imao dva sina, Rijūtarōa i Shinjija. Godine 1969., u intervjuu kog je dala piscu Shūsakuu Endōu za časopis Shukan Asahi, supruga ga je optužila da je razvratnik i zlostavljač.[9] Među hobije su mu spadali golf, pecanje i japanska čajna ceremonija.[1]

Nobusuke Kishi, 37. premijer Japana, bio je njegov stariji brat. I on i supruga dolaze iz obitelji samurajskog porijekla.

Reference

  1. 1,0 1,1 „The Nobel Peace Prize 1974”. Nobel Prize. Pristupljeno 6 January 2013. 
  2. Feilier. Learning to Bow. Page 80
  3. MacMillian. Nixon and Mao: The Week that Changed the World
  4. „Editorial: The U.S. nuclear umbrella, past and future”. Arhivirano iz originala na datum 2021-01-19. Pristupljeno 2013-06-07. 
  5. „Document on secret Japan-U.S. nuclear pact kept by ex-PM Sato's family”. Arhivirano iz originala na datum 2018-10-17. Pristupljeno 2013-06-07. 
  6. Ambrose. The Rise to Globalism. Page 235
  7. Hoshiro, Hiroyuki (7 May 2007). „Postwar Japanese and Southeast Asian History - A New Viewpoint”. Research and Information Center for Asian Studies. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-22. Pristupljeno 6 January 2013. 
  8. Lundestad, Geir (2001-03-15). „The Nobel Peace Prize, 1901–2000”. Nobel Foundation. Pristupljeno 2011-10-06. 
  9. „The Wife Tells All”. TIME. 10 January 1969. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-06. Pristupljeno 6 January 2013. 

Povezano

  • Allisonson, Gary D. Japan’s Postwar History. Cornell University Press (2004) ISBN 0-8014-8912-1
  • Ambrose, Stephen & Brinkley, Douglas. The Rise to Globalism. Longman (1998). ISBN 0-14-026831-6.
  • Feiler, Bruce. Learning to Bow:Inside the Heart of Japan. Harper (2004). ISBN 0-06-057720-7
  • MacMillian, Margaret. Nixon and Mao: The Week that Changed the World. Random House (2008). ISBN 0-8129-7057-8
  • Eddy Dufourmont, "Satô Eisaku, Yasuoka Masahiro and the Re-Establishment of 11 February as National Day: the Political Use of National Memory in Postwar Japan", in Wolfgang Schwentker and Sven Saaler ed., The Power of Memory in Modern Japan, Global Oriental, 2008, p. 204–222.

Vanjske poveznice

Eisaku Satō na Wikimedijinoj ostavi
  • Nobel Committee information on 1974 Peace Prize Arhivirano 2004-08-03 na Wayback Machine-u
  • Satō Eisaku EB article
  • Japanese government home page
  • p
  • r
  • u
Premijeri Japana
Emblem of the Prime Minister of Japan
H. Itō · Kuroda · Sanjō · Yamagata · Matsukata · H. Itō · Kuroda · Matsukata · H. Itō · Ōkuma · Yamagata · H. Itō · Saionji · Katsura · Saionji · Katsura · Saionji · Katsura · Yamamoto · Ōkuma · Terauchi · Hara · Uchida · Takahashi · To. Katō · Uchida · Yamamoto · Kiyoura · Ta. Katō · Wakatsuki · G. Tanaka · Hamaguchi · Shidehara · Hamaguchi · Wakatsuki · Inukai · Takahashi · Saitō · Okada · Gotō · Okada · Hirota · Hayashi · Konoe · Hiranuma · N. Abe · Yonai · Konoe · Tōjō · Koiso · K. Suzuki · Higashikuni · Shidehara · Yoshida · Katayama · Ashida · Yoshida · I. Hatoyama · Ishibashi · Kishi · Ikeda · Satō · K. Tanaka · Miki · T. Fukuda · Ōhira · M. Itō · Z. Suzuki · Nakasone · Takeshita · Uno · Kaifu · Miyazawa · Hosokawa · Hata · Murayama · Hashimoto · Obuchi · Aoki · Mori · Koizumi · S. Abe · Y. Fukuda · Asō · Y. Hatoyama · Kan · Noda · S. Abe · Suga · Kishida
Standard of the Prime Minister of Japan
Italik označava vršitelje dužnosti premijera
  • p
  • r
  • u
1901. – 1925.

1901. Henry Dunant i Frédéric Passy   1902. Élie Ducommun i Charles Albert Gobat   1903. Randal Cremer   1904. Institut de Droit International   1905. Bertha von Suttner   1906. Theodore Roosevelt   1907. Ernesto Teodoro Moneta i Louis Renault   1908. Klas Pontus Arnoldson i Fredrik Bajer   1909. Auguste Marie François Beernaert i Paul-Henri-Benjamin d'Estournelles de Constant   1910. IPB   1911. Tobias Michael Carel Asser i Alfred Hermann Fried   1912. Elihu Root   1913. Henri La Fontaine   1917. Crveni križ   1919. Woodrow Wilson   1920. Léon Bourgeois   1921. Hjalmar Branting i Christian Lous Lange   1922. Fridtjof Nansen   1925. Austen Chamberlain i Charles G. Dawes

1926. – 1950.

1926. Aristide Briand i Gustav Stresemann   1927. Ferdinand Buisson i Ludwig Quidde   1929. Frank B. Kellogg   1930. Nathan Söderblom   1931. Jane Addams i Nicholas Murray Butler   1933. Norman Angell   1934. Arthur Henderson   1935. Carl von Ossietzky   1936. Carlos Saavedra Lamas   1937. Robert Cecil   1938. NIOR   1944. Crveni križ   1945. Cordell Hull   1946. Emily Greene Balch i John Mott   1947. Kvekeri i AFSC   1949. John Boyd Orr   1950. Ralph Bunche

1951. – 1975.

1951. Léon Jouhaux   1952. Albert Schweitzer   1953. George Marshall   1954. UNHCR   1957. Lester B. Pearson   1958. Dominique Pire   1959. Philip Noel-Baker   1960. Albert Lutuli   1961. Dag Hammarskjöld   1962. Linus Pauling   1963. Crveni križ   1964. Martin Luther King   1965. UNICEF   1968. René Cassin   1969. ILO   1970. Norman Borlaug   1971. Willy Brandt   1973. Henry Kissinger i Lê Đức Thọ   1974. Seán MacBride i Eisaku Satō   1975. Andrej Saharov

1976. – 2000.

1976. Betty Williams i Mairead Maguire   1977. Amnesty International   1978. Anwar Sadat i Menachem Begin   1979. Majka Tereza   1980. Adolfo Pérez Esquivel   1981. UNHCR   1982. Alva Myrdal i Alfonso García Robles   1983. Lech Wałęsa   1984. Desmond Tutu   1985. IPPNW   1986. Elie Wiesel   1987. Óscar Arias   1988. Mirovne snage UN-a   1989. Dalaj Lama   1990. Mihail Gorbačov   1991. Aung San Suu Kyi   1992. Rigoberta Menchú   1993. Nelson Mandela i F. W. de Klerk   1994. Jaser Arafat, Šimon Peres i Jichak Rabin   1995. Udruga Pugwash i Rotblat   1996. Carlos Filipe Ximenes Belo i José Ramos-Horta   1997. ICBL i Jody Williams   1998. John Hume i David Trimble   1999. Médecins Sans Frontières   2000. Kim Dae-jung

2001. – 2024.

2001. Ujedinjene nacije i Kofi Annan   2002. Jimmy Carter   2003. Širin Ebadi   2004. Wangari Maathai   2005. IAEA i Mohamed ElBaradei   2006. Muhammad Yunus i Grameen banka   2007. Al Gore i IPCC   2008. Martti Ahtisaari   2009. Barack Obama   2010. Liu Xiaobo   2011. Ellen Johnson Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakel Karman   2012. Europska unija   2013. Organizacija za zabranu kemijskog oružja   2014. Kailaš Satjarti i Malala Jusafzai   2015. Tuniski nacionalni kvartet   2016. Juan Manuel Santos   2017. ICAN   2018. Denis Mukwege i Nadia Murad   2019. Abiy Ahmed Ali   2020. Svjetski program za hranu   2021. Maria Ressa i Dmitrij Muratov   2022. Ales Bjaljacki, Memorial i Centar za građanske slobode   2023. Narges Mohamadi

  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

Azija
Afrika
Amerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 8705505
  • LCCN: n81053948
  • ISNI: 0000 0000 8423 9318
  • GND: 1079798455
  • SUDOC: 116400897
  • NDL: 00067890
  • CiNii: DA10579087