Fidel Castro

U ovom imenu koriste se španjolski običaji imenovanja: prvo ili očinsko prezime je Castro, a drugo ili materinsko prezime je Ruz.

Fidel Castro
Castro pred statutom kubanskog nacionalnog heroja Josea Martija u Havani 2003.
prvi sekretar Komunističke partije Kube
Na dužnosti jul 1961. – 19. april 2011
Zamjenik	Raúl Castro
Prethodnik	Blas Roca Calderio
Nasljednik	Raúl Castro
15. predsjednik Kube
Na dužnosti 2. decembar 1976 – 24. februar 2008*
Predsjednik vlade	on sam
Potpredsjednik	Raúl Castro
Prethodnik	Osvaldo Dorticós Torrado
Nasljednik	Raúl Castro
16. premijer Kube
Na dužnosti 16. februar 1959 – 24. februar 2008
Predsjednik	Manuel Urrutia Lleó Osvaldo Dorticós Torrado on sam
Prethodnik	José Miró Cardona
Nasljednik	Raúl Castro
7. i 23. generalni sekretar Pokreta nesvrstanih
Na dužnosti 16. septembar 2006 – 24. februar 2008
Prethodnik	Abdullah Ahmad Badawi
Nasljednik	Raúl Castro
Na dužnosti 10. septembar 1979 – 6. mart 1983
Prethodnik	Junius Richard Jayawardene
Nasljednik	Neelam Sanjiva Reddy
Rođen/a	(1926-08-13)13. 8. 1926. Birán, Kuba
Umro/la	25. 11. 2016. (dob: 90) Havana
Politička stranka	Komunistička partija Kube
Suprug/a	Mirta Diaz-Balart (1948–1955) Dalia Soto del Valle (1980–)
Rodbina	(braća i sestre) Raúl Castro Ruz Emma Castro Ruz Agustina Castro Ruz Ramon Castro Ruz Angela Castro Ruz Juana Castro Ruz Pedro Emilio Castro Argota Manuel Castro Argota Lidia Castro Argota Antonia Maria Castro Argota Georgina Castro Argota
Djeca	Fidel Ángel Castro Diaz-Balart Alina Fernández-Revuelta Alexis Castro-Soto Alejandro Castro-Soto Antonio Castro-Soto Angel Castro-Soto Alex Castro-Soto Jorge Angel Castro Laborde Francisca Pupo
Alma mater	Univerzitet u Havani
Profesija	pravnik
Religija	nema (agnostik)
Potpis
*predsjedničke ovlasti su bile prenesene na Raúla Castra od 31. jula 2006.

Fidel Alejandro Castro Ruz [fiˈðel aleˈxandɾo ˈkastɾo ˈrus] (Birán, 13. kolovoza 1926. – Havana, 25. studenoga 2016.), kubanski revolucionar i državnik. Premijer Republike Kube bio je od 1959. do 1976., a predsjednik od 1976. do 2008.

Životopis

Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. (prema nekim izvorima - 1927.) u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik plantaže od 23.000 ari na kojoj je kao mladić radio i Fidel. U mladosti je Fidel pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu. Godine 1942. upisao se u jeziutisku školu Belen u Havani i uspješno je završio 1945. godine. Godine 1948. oženio se Mirtom Diaz-Balart, ali je brak završio razvodom 1954 godine.

Castrov sin Fidel Castro Diaz-Balart, koji je potekao iz tog braka, rođen je 1949. godine. Dolaskom oca na vlast najmlađi Castro obnašat će dužnost šefa kubanske komisije za atomsku energiju. No, Castro se još ženio. Trenutno je oženjen Daliom Soto Del Valleom i s njom ima pet sinova čija imena redom počinju na slovo A. Fidel Castro je 1950. godine doktorirao pravo na Sveučilištu u Havani. Nakon završenog fakulteta Castro je planirao kandidirati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952. godinu, ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa i otkazao izbore. Castro je stoga protiv Batiste uložio tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali je sud tužbu odbacio. Castro je zato sa skupinom istomišljenika 26. srpnja 1953. godine napao vojarnu u mjestu Monacada. Međutim taj napad je završio neuspjehom i Castro je utamničen. U zatvoru je ostao sve do 1955. godine. U to doba njegove političke ideje bile su: nacionalizam, antiimperijalizam i reformacija i nije bio član Komunističke stranke. Nakon puštanja iz zatvora Castro je otputovao prvo u Sjedinjene Države, a potom u Meksiko gdje je organizirao revolucionarni pokret nazvan 26. srpnja.

Fidel Castro je dolaskom na vlast bio veoma neprijateljski raspoložen prema Sjedinjenim Državama, a koje su se prijateljski odnosile spram Batiste i često se miješale u unutarnje poslove Kube dok je on bio na vlasti. Nakon što je Castrova vlada nacionalizirala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije 1960. godine Sjedinjenje Države su prestale kupovati kubanski šećer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Sjedinjene Države neuspješno su pokušale uz pomoć kubanskih izbjeglica zbaciti Castra s vlasti 1961. godine u tzv. invaziji na Zaljev svinja.

Približavanje SSSR-u

Možda i kao posljedica te invazije slijedila je Castrova izjava u prosincu 1961. godine: "Ja sam marksist-lenjinist i ostaću to do svoje smrti." Ranih 1960.-ih Castro je otvoreno prigrlio komunizam i uspostavio bliske veze sa SSSR-om primajući sve veću sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoć. U doba 1960.-ih i 1970.-ih Castrova vlada je učinila značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sustavu i organizaciji zdravstvene skrbi time prikazujući kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima. Ali Američko-kubanski odnosi nastavili su se pogoršavati kada su Amerikanci 1962. otkrili da je Sovjetski Savez na Kubi postavio svoje balističke projektile dalekog dometa i time praktično imao cijele Sjedinjene Države "na dlanu". Predsjednik John F. Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hruščova na povlačenje sovjetskih projektila s Kube. Castro je također aktivno pomagao revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a u 1970.-ih i 1980.-ih i u Africi (Angola, Etiopija). Godine 1979. izabran je za vođu Pokreta nesvrstanih, poziciju koja mu je dala međunarodni ugled. Nakon što je kasnih 1980.-ih SSSR počeo sprovoditi niz socijalnih i ekonomskih reformi Castro je oštro kritizirao takve eksperimente s kapitalizmom i ustvrdio kako na Kubi nema potrebe za sličnim reformama.

Raspad Sovjetskog Saveza

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine prekinuo je dotok pomoć Kubi izazivajući time još veće propadanje posrnulog kubanskog gospodarstva. Castro je na takav razvoj događaja odgovorio 1993. godine kada je dopustio ograničeni niz ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnog poduzetništva. Castro je u prosincu 1995. posjetio Kinu i izrazio svoje divljenje domaćinima u njihovom uspješnom kombiniranju ograničenih ekonomskih reformi i socijalističke privrede. Po povratku na Kubu Castro je ipak kritizrao eksperimente s privatnim poduzetništvom koji su se ukazivali na Kubi. Tvrdio je kako je jedini način da se postigne ekonomski rast očuvanje jednopartijske države, ograničavanje privatnog poduzetništva i brzo utišavanje političkih protivnika. U veljači 1996. kubanski ratni zrakoplovi oborili su dva civilna zrakoplova za koja su kubanske vlasti tvrdile da su narušile kubanski zračni prostor. Ovi zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica Brothers to the Rescue koji su se posvetili pomaganju kubanskih izbjeglica. Američka vlada odgovorila je na ovaj incident daljnjim jačanjem ekonomskog embarga što je uključivalo i kažnjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi.

Jednom prilikom upitan kada će obrijati bradu i skinuti vojnu odoru (po tome i s cigaretom u ustima postao je prepoznatljiv lik u cijelom svijetu) odgovorio je: Kada se okonča revolucija!

31. 7. 2006. Fidel Castro je zbog bolesti predsjedničke ovlasti prenio na brata Raula.

Eksterni linkovi

Fidel Castro na Wikimedijinoj ostavi

• Sovetika.ru - site about Soviet era

• p
• r
• u

Državni poglavari Kube

Napomena: Italik označava vršitelja dužnosti predsjednika

Republika
(1902–1959)

• Tomás Estrada Palma (1902–1906)

Američka vojna uprava
(1906–1909)

• William Howard Taft (1906)
• Charles Edward Magoon (1906–1909)

Republika
(1902–1959)

• José Miguel Gómez (1909–1913)
• Mario García Menocal (1903–1921)
• Alfredo Zayas y Alfonso (1921–1925)
• Gerardo Machado^a (1925–1933)
• Alberto Herrera y Franchi (1933)
• Carlos Manuel de Céspedes y Quesada (1933)
• Pentarhija iz 1933.
  • Grau
  • Portela
  • Irisarri
  • Carbó
  • Franca
• Ramón Grau (1933–1934)
• Carlos Hevia (1934)
• Manuel Márquez Sterling (1934)
• Carlos Mendieta (1934–1935)
• José Agripino Barnet (1935–1936)
• Miguel Mariano Gómez (1936)
• Federico Laredo Brú (1936–1940)
• Fulgencio Batista (1940–1944)
• Ramón Grau (1944–1948)
• Carlos Prío Socarrás (1948–1952)
• Fulgencio Batista^b (1952–1955)

Socijalistička republika
(1959–danas)

• Anselmo Alliegro y Milá (1959)
• Carlos Manuel Piedra (1959)
• Manuel Urrutia Lleó (1959)
• Osvaldo Dorticós Torrado (1959–1976)
• Fidel Castro (1976–2008)
• Raúl Castro (2008–2018)
• Miguel Díaz-Canel (2018–danas)

^a Gerardo Machado je od 12. do 24. kolovoza 1933. godine, kada je službeno svrgnut, boravio u egzilu.
^b Fulgencio Batista je od 10. ožujka 1952. do 24. veljače 1955. bio vršitelj dužnosti predsjednika.