Lê Đức Thọ
Lê Đức Thọ, rođen kao Phan Đình Khải (Nam Trực, 14. listopada 1911. – Hanoi, 13. listopada 1990.), vijetnamski revolucionar, genral, diplomat i političar.[1] Godine 1973. postao je prvi Azijac kojemu je uručena Nobelova nagrada za mir, koju je trebao podijeliti s američkim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom, ali ju je u konačnici odbio.
Rodio se 1911. godine u mjestu Nam Trực, u provinciji Nam Định na sjeveru Vijetnama, kao Phan Đình Khải. Godine 1928. pridružio se tajnoj antikolonijalnoj borbi protiv francuske uprave pod imenom Lê Đức Thọ, kao i njegov kolega Võ Nguyên Giáp, te je 1930. godine bio jedan od osnivača, zajedno s Hồ Chí Minhom, Komunističke parije Indokine u Hong Kongu. Kao i Phạm Văn Đồng te mnogi drugi Vijetnamci, Thọ je uhapšen i zatvoren od strane Francuza zbog subverzivnih djelatnosti protiv kolonijalne uprave. U mladosti je zbog svoje žestine dobio nadimak "Čekić".[2] Držao je visoku funkciju u Việt Minhu, a od 1955. do 1986. godine bio je član Politbiroa Komunističke partije Vijetnama.
Zajedno s ostalim uhapšenim revolucionarima, šest je godina boravio u zatvoru Côn Đảo. Vlada na čelu s Narodnim frontom oslobodila ga je 1936. godine, samo da bi 1939. godine bio ponovo uhapšen i zatvoren, ovoga puta u drugom zatvoru, gdje je stupio u kontakt s nizom budućih čelnika komunističkog Vijetnama.
Nakon oslobođenja, godine 1945. postaje član Centralnog komiteta komunističke partije, a u narednom desetljeću i član Politbiroa. Tokom Prvog indokineskog rata bio je, zajedno s Lê Duẩnom, glavni odgovorni za organiziranje otpora na jugu Vijetnama.
Nakon 1968. godine, Lê Đức Thọ igrao je ključnu ulogu u vođenju pregovora s Washingtonom te je, pet godina kasnije, postao poznat diljem svijeta kao čovjek koji je s Henryjem Kissingerom potpisao američko-vijetnamski sporazum o prekidu vatre tokom Vijetnamskog rata. Za to mu je 1974. godine uručena Nobelova nagrada za mir, ali ju je odbio tvrdeći da pravi mir nije postignut te da Sjedinjene Države i Južni Vijetnam krše uvjete sporazuma. Također je bio zaslužan za organiziranje i vođenje opće ofenzive koja je 30. travnja 1975. godine rezultirala pobjedničkim ulaskom vojske Sjevernog Vijetnama (Việt Cộng) u Saigon. Na VI. kongresu Komunističke partije Vijetnama, koji se održao na jeden 1986. godine, smijenjen je s pozicije koju je držao u Politbirou te je imenovan posebnim savjetnikom Centralnog komiteta zajedno s Trường Chinhom i Phạm Văn Đồngom.
Do kraja života živio je u Hanoiju, gdje je umro 1990. godine, dan prije svog 80. rođendana;[3] prema izvještajima bolovao je od raka od kojeg se nekoliko tjedana liječio i u Parizu.
Reference
Vanjske veze
- October 1968 Conversation between Le and Chinese Foreign Minister Chen Yi
- Foreign Relations of the United States, 1969–1976, vol. 42, Vietnam: The Kissinger-Le Duc Tho Negotiations
- p
- r
- u
Dobitnici Nobelove nagrade za mir
1901. Henry Dunant i Frédéric Passy • 1902. Élie Ducommun i Charles Albert Gobat • 1903. Randal Cremer • 1904. Institut de Droit International • 1905. Bertha von Suttner • 1906. Theodore Roosevelt • 1907. Ernesto Teodoro Moneta i Louis Renault • 1908. Klas Pontus Arnoldson i Fredrik Bajer • 1909. Auguste Marie François Beernaert i Paul-Henri-Benjamin d'Estournelles de Constant • 1910. IPB • 1911. Tobias Michael Carel Asser i Alfred Hermann Fried • 1912. Elihu Root • 1913. Henri La Fontaine • 1917. Crveni križ • 1919. Woodrow Wilson • 1920. Léon Bourgeois • 1921. Hjalmar Branting i Christian Lous Lange • 1922. Fridtjof Nansen • 1925. Austen Chamberlain i Charles G. Dawes
1926. Aristide Briand i Gustav Stresemann • 1927. Ferdinand Buisson i Ludwig Quidde • 1929. Frank B. Kellogg • 1930. Nathan Söderblom • 1931. Jane Addams i Nicholas Murray Butler • 1933. Norman Angell • 1934. Arthur Henderson • 1935. Carl von Ossietzky • 1936. Carlos Saavedra Lamas • 1937. Robert Cecil • 1938. NIOR • 1944. Crveni križ • 1945. Cordell Hull • 1946. Emily Greene Balch i John Mott • 1947. Kvekeri i AFSC • 1949. John Boyd Orr • 1950. Ralph Bunche
1951. Léon Jouhaux • 1952. Albert Schweitzer • 1953. George Marshall • 1954. UNHCR • 1957. Lester B. Pearson • 1958. Dominique Pire • 1959. Philip Noel-Baker • 1960. Albert Lutuli • 1961. Dag Hammarskjöld • 1962. Linus Pauling • 1963. Crveni križ • 1964. Martin Luther King • 1965. UNICEF • 1968. René Cassin • 1969. ILO • 1970. Norman Borlaug • 1971. Willy Brandt • 1973. Henry Kissinger i Lê Đức Thọ • 1974. Seán MacBride i Eisaku Satō • 1975. Andrej Saharov
1976. Betty Williams i Mairead Maguire • 1977. Amnesty International • 1978. Anwar Sadat i Menachem Begin • 1979. Majka Tereza • 1980. Adolfo Pérez Esquivel • 1981. UNHCR • 1982. Alva Myrdal i Alfonso García Robles • 1983. Lech Wałęsa • 1984. Desmond Tutu • 1985. IPPNW • 1986. Elie Wiesel • 1987. Óscar Arias • 1988. Mirovne snage UN-a • 1989. Dalaj Lama • 1990. Mihail Gorbačov • 1991. Aung San Suu Kyi • 1992. Rigoberta Menchú • 1993. Nelson Mandela i F. W. de Klerk • 1994. Jaser Arafat, Šimon Peres i Jichak Rabin • 1995. Udruga Pugwash i Rotblat • 1996. Carlos Filipe Ximenes Belo i José Ramos-Horta • 1997. ICBL i Jody Williams • 1998. John Hume i David Trimble • 1999. Médecins Sans Frontières • 2000. Kim Dae-jung
2001. Ujedinjene nacije i Kofi Annan • 2002. Jimmy Carter • 2003. Širin Ebadi • 2004. Wangari Maathai • 2005. IAEA i Mohamed ElBaradei • 2006. Muhammad Yunus i Grameen banka • 2007. Al Gore i IPCC • 2008. Martti Ahtisaari • 2009. Barack Obama • 2010. Liu Xiaobo • 2011. Ellen Johnson Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakel Karman • 2012. Europska unija • 2013. Organizacija za zabranu kemijskog oružja • 2014. Kailaš Satjarti i Malala Jusafzai • 2015. Tuniski nacionalni kvartet • 2016. Juan Manuel Santos • 2017. ICAN • 2018. Denis Mukwege i Nadia Murad • 2019. Abiy Ahmed Ali • 2020. Svjetski program za hranu • 2021. Maria Ressa i Dmitrij Muratov • 2022. Ales Bjaljacki, Memorial i Centar za građanske slobode • 2023. Narges Mohamadi
