Ne Win

Ne Vin
Ne Win

Ne Vin i David Ben Gurion prilikom
posete Izraelu 1959.

Biografija
Datum rođenja 14. ili 24. maj 1911. ili 10. jul 1910.
Mesto rođenja Pongdejl (Britanska Burma)
Datum smrti 5. 12. 2002.
Mesto smrti Jangon (Mjanmar)
Veroispovest Teravadski budizam
Politička partija Burmanska partija socijalističkog programa
Diploma sa Univerzitet u Jangonu
Profesija političar
Mandat(i)
4. predsednik Burme
2. mart 1974 — 9. novembar 1981.
Prethodnik Vin Mong
Naslednik San Ju
Premijer Burme
29. oktobar 1958 — 4. april 1960.
Prethodnik U Nu
Naslednik U Nu
Premijer Burme
2. mart 19622. mart 1974.
Prethodnik U Nu
Naslednik Sein Vin
uredi Pogledajte dokumentaciju šablona

Ne Vin (Ne Win; 14. ili 24. maj 1911. ili 10. jul 19102. decembar 2002.) je bio dugogodišnji vojni i politički vođa Burme. Bio je osnivač programa Burmanskog puta u socijalizam.

Biografija

Tačan datum Ne Vinovog rođenja je nepoznat, zbog čega se javlja nekoliko datuma u 1911. i jedan u 1910. godini. Međutim, drži se da je datum rođenja 1910. najverodostojniji i tačan. Rođen je u Pongdejlu u obrazovanoj poridici iz srednje klase. Od 1929. godine, dve je godine studirao biologiju na Rangunskom univerzitetu, nakon čega je izbačen jer je pao ispit.[1] Ubrzo je postao član burmanske nacionalističke organizacije Dobama Asjajone („Mi Burmanci“). Godine 1941, postao je član socijalističke frakcije unutar organizacije.

Tokom Drugog svetskog rata, bio je član Burmanske armije za nezavisnost (BNA) koja se na strani Japana borila protiv britanske kolonijlane vlasti. Do kraja rata, postao je komandant u Burmanskoj narodnoj armiji (naslednica BNA). Kako se bližio kraj rata, BNA je pokrenula borbu protiv Japanaca, a Ne Vin je uspostavio veze sa Britancima.

Posle rata je učestvovao u gušenju komunističkih ustanaka po Burmi, sve do 1948. godine. Dana 14. januara 1948. godine, Burma je dobila nezavisnost od Velike Britanije. Dana 31. januara 1949. godine, premijer U Nu postavio je Ne Vina za vrhovnog zapovednika burmanske vojske. Ne Vin je reorganizovao i učvrstio strukture vojske. Godine 1958, U Nu je predao Ne Vinu funkcije premijera, kako bi vratio red u državu.[2] Ne Vin je nakon toga, 1960, vratio vlast U Nuu.

Godine 1962, Ne Vin je izvršio državni udar, svrgnuvši U Nua s vlasti. Ne Vin je postao vođa Revolucionarnog veća i novi premijer. Ne Vin je svoju vladavinu temljio na elementima nacionalizma, marksizma i budizma.[3] Ovaj program nazvao je Burmanskim putom u socijalizam. Bio je osnivač Burmanske partije socijalističkog programa, koja je bila vladajuća partija i čiji je on bio predsednik od 4. jula 1962. do 23. jula 1988. godine. Između 1962. i 1965, bili su usvojeni zakoni protiv veleposednika. Godine 1965, vlada je pokrenula kampanju masovnog opismenjavanja.

Dana 2. marta 1974, Ne Vin je ukinuo Revolucionarno veće i promenio ime zemlje u Socijalistička Republika Burmanske Unije. Bio je izabran za predsednika, a general Sejn Vin za premijera države. Dana 9. septembra 1978, Ne Vin je dao ostavku na mesto predsednika, ali je i dalje ostao predsednik partije i vodeća ličnost u politici Burme do 1988. godine.

Studentski protesti od marta 1988, do avgusta su prerasli su u opšte demonstracije protiv Ne Vinove vlasti. Pod pritiskom opozicije, Ne Vin je dao ostavku na mesto predsednika partije 23. jula 1988. godine. Dana 18. septembra, vojska je pod zapovedništvom generala Sava Monga ugušila je proteste i na vlast je došla vojna hunta. Ne Vin je u narednih deset godina uspeo da zadrži određeni uticaj unutar hunte.[4]

Dana 4. marta 2002, Ne Vinov šurjak, Aje Zav Vin bezuspešno je pokušao da sruši huntu s vlasti. Ne Vin i njegova kći su posle toga bili smešteni u kućni pritvor.

Ne Vin umro je u kućnom pritvoru u svojoj kući blizu Jangona, u 91. godni života.[5] Mjanmarski mediji nisu objavili njegovu smrt. Njegova kći prosula je njegov pepeo po reci Hlaing.

Izvori

  1. Shaw 2005: str. 44
  2. Nicholas Tarling, ur. (1993). The Cambridge History of Southeast Asia. ISBN 978-0-521-35505-6. 
  3. Channel 4 - News - Dispatches - A Brief History of Burma Arhivirano 2010-01-06 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 15. 4. 2013.
  4. Listopadov, Nikolai Aleksandrovich. "U NE VIN." Voprosy Istorii no. 11 (November 1997): 56–78.
  5. „Former Myanmar President U Ne Win Dies”. People's Daily China 5 December 2002. Pristupljeno 18. 12. 2011. 

Literatura

  • Nicholas Tarling, ur. (1993). The Cambridge History of Southeast Asia. ISBN 978-0-521-35505-6. 
  • Shaw, Karl (2005) [2004] (Czech). Power Mad! [Šílenství mocných]. Praha: Metafora. str. 44. ISBN 978-80-7359-002-4. 
Ne Win na Wikimedijinoj ostavi
  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

AzijaAfrikaAmerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 73842013
  • LCCN: n89268376
  • ISNI: 0000 0000 8393 8870
  • GND: 124324428
  • SUDOC: 121093271
  • BNF: cb10144704f (podaci)