Kritička teorija

Kritička teorija ima šire i distantno značenje u filozofiji i u istoriji društvenih nauka. Podrazumjeva više generacija njemačkih filozofa i socijalnih teoretičara u zapadnoevropskoj marksističkoj tradiciji, poznatoj pod imenom Frankfurtska škola. Po tim teoretičarima, „kritička“ teorija se razlikuje od „tradicionalne“ teorije u svojoj specifičnoj praktičnoj namjeri: teorija je kritička kada podrazumjeva potragu za ljudskom emancipacijom, „oslobađa ljudska bića od okolnosti koje ih čine robovima“ (Horkhajmer 1982. 244). Pošto te teorije pokušavaju da objasne i transformišu sve okolnosti koje zarobljavaju ljudska bića, razvijeno je više sveobuhvatnih i međusobno distantnih „kritičkih teorija“. U oba slučaja, kritička teorija postavlja deskriptivne i normativne osnove za sociološka istraživanja, smanjujući dominaciju autoriteta i forsirajući slobodu u svim njenim oblicima.

U širem smislu, kritička teorija se sastoji od više različitih formi i skoro istih istorijskih faza koje prelaze preko više generacija, počev od osnivanja Instituta za socijalna istraživanja 1923. godine, pa sve do danas. Njena sličnost sa filozofskim, bliskim oblastima, kao što su etika, politička filozofija i filozofija istorije je više očigledna, pod rasvijetom istorije filozofije društvenih nauka. Kritički teoretičari su imali duže vrijeme za pokušaj podsticanja razlika njihovih ciljeva, metoda, teorija i formi objašnjavanja, od onih standardnih shvatanja u prirodnim i društvenim naukama. Kao alternativu, tvrdili su da je u naslijeđu socijalnih istraživanja bilo više pokušaja kombinovanja i ne polarizacije filozofije i društvenih nauka: objašnjenje i shvatanje, struktura i organizacija, regularnost i normativnost. Zbližavanje, po kritičkim teoretičarima, omogućava njihovom projektu praktičnost u karakterističnom moralnom (prije nego intstrumentalističkom) smislu, ne istražujući načine za postizanje konkretnog cilja, nego tražeći potpunu „ljudsku emancipaciju“ u uslovima dominacije i potčinjenja. Ove normativne zadatke nije moguće sprovesti izvan unutrašnje igre između filozofije i društvenih nauka, i bez uzajamnih interdisciplinarnih empirijskih socioloških istraživanja (Horkhajmer 1993.).

  • p
  • r
  • u
Filozofija
Historija
Budistička  Kineska   Grčka  Indijska
Pojmovi
Apsolut  Beskonačnost  Bit  Biće  Večnost  Vreme  Vrlina  Dobro  Duh  Duša  Zlo  Znanje  Ideja  Iskustvo  Istina  Karma  Kretanje  Lepota  Logos  Misao  Mudrost  Nebiće  Nedelanje  Nesopstvo  Opažanje  Otuđenje  Postojanje  Pravda  Prostor  Razum  Saznanje  Svest  Sloboda  Slobodna volja  Sopstvo  Spokoj  Stvarnost  Sudbina  Tvar  Uzročnost  Um
OblastiGrane
Bića  Duha  Društva  Društvenih nauka  Ekonomije  Informacije  Istorije  Jezika  Matematike  Muzike  Nauke  Obrazovanja  Politike  Prava  Psihologije  Prirode  Religije  Umetnosti  Fizike  Čoveka
Filozofi
Zaratustra  Tales  Anaksimandar  Anaksimen  Pitagora  Buda  Ksenofan  Konfučije  Lao Ce  Heraklit  Parmenid  Anaksagora  Zenon  Empedokle  Protagora  Sokrat  Leukip  Demokrit  Platon  Diogen  Aristotel  Čuang Ce  Piron  Zenon iz Kitijuma  Epikur  Filon  Epiktet  Nagarđuna  Plotin  Avgustin  Boetije  Eriugena  Al-Farabi  Ibn Sina  Al-Gazali  Abelar  Averoes  Majmonides  Dogen  Toma Akvinski  Skot  Okam  Bejkon  Dekart  Hobs  Paskal  Spinoza  Lajbnic  Berkli  Hjum  Volter  Didro  Ruso  Kant  Fihte  Šeling  Hegel  Šopenhauer  Kjerkegor  Marks  Mil  Niče  Huserl  Suzuki  Rasel  Hajdeger  Krišnamurti  Sartr  Jaspers  Vitgenštajn  Adorno  Markuze  Derida  Fuko  Žižek  Kripke
Kategorija