Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović (Rastušje, kod Sl. Broda, 4.11. 1905. - Zagreb, 27.6. 2007.) je bio hrvatski pjesnik.

Rani život i obrazovanje

Dragutin Tadijanović rođen je 4.11. 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande rođ. Kegljen. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912.-1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916.-1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. Tada je započeo i dopisivanje s Nikolom Šopom, učenikom petog razreda banjalučke gimnazije. Prvo pismo poslao mu je 31.5. 1921., a osobno su se upoznali u listopadu 1926. u Zagrebu. Godine 1922., u srednjoškolskom zagrebačkom listu „Omladina“, objavljeno mu je djelo „Tužna jesen“, na stihove Branka Radičevića, a pod pseudonimom Margan Tadeon. U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.

Karijera

Putovao je u Austriju, Švicarsku, Njemačku, Češku, Francusku, Španjolsku, Tunis, Alžir, Maltu… Nastupao je s pjevačkim zborom „Mladost-Balkan“. Prevodio je Nezvala („Akrobat“), Goethea, Hoelderlina, Novalisa, Heinea i dr., a uredio je velik broj izdanja izabranih djela hrvatskih pisaca (Kranjčević, Matoš, Vidrić, Polić Kamov, Ujević, Goran i dr.). Radio je kao korektor službenog lista „Narodne novine“ (1935.-1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939.-1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964.-1965.).

Najznačajnija djela

Pjesma „Golubinja krila“ objavljena mu je u „Književniku“ , pod pseudonimom Tadeon (1928.). Prvi puta se pod svojim imenom javlja 1930. pjesmama u „Hrvatskoj reviji“ i „Književniku“ u zbirci „Lirika šestorice“ (Delorko, Frol, V.Kovačić, Matijašević, Perović). Prvu svoju knjigu pjesama, „Lirika“, objavio je u Zagrebu 1931. „Jutarnja zvijezda pozlaćen orah“ prva je njegova pjesma prevedena na češki (Otto F. Babler). Njegova druga zbirka pjesama, „Sunce nad oranicama“, koju je objavio u vlastitoj nakladi 1933., bila je zabranjena. Dopisivao se s Ivanom Kovačićem, čija je djela preuređivao u Nakladnom zavodu Hrvatske.

Knjigu njegovih pjesama „Kanto al mia koro“ preveo je na esperanto i izdao Josip Velebit. Uredio je s Dobrišom Cesarićem i Šimom Vučetićem Pregled mlade hrvatske lirike “Četrdesetorica“. Sastavio je „Katalog“ za izložbu Sandor Petofi i Izložbu „A.G.Matoš“, a sam je napisao „Intimnu izložbu crteža iz Raba“. U Katalogu spomen-knjige Izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti napisao je biografije: „Slikari i grafičari“, „Kipari“, „Arhitekti“. Napisao je velik broj djela, a osim ranije spomenutih, značajna su i: „Pepeo srca“ (1936.), „Dani djetinjstva“ (1937.), „Tuga zemlje“ (1942.), „Pjesme“ (1951.), „Blagdan žetve“ (1956.), „Gost u Vučedolu“ (1957.), „Srebrne svirale“ (1960.), „Prsten“ (1963.), „Večer nad gradom“ (1966.), „Poezija“ (1973.), „Vezan za zemlju“ (1974.), „Sabrane pjesme“ (1975.), „Sam“ (1976.), „Prijateljstvo riječi“ (1981.), „Svjetiljka ljubavi“ (1984.), „Moje djetinjstvo“ (1985.), „Kruh svagdanji“ (1987.), „More u meni“ (1987.) i još mnoga druga.

Nagrade i priznanja

Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Orden rada sa zlatnim vijencem, Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu „Prsten“ (1964.), Povelja Pododbora Matice hrvatske kao znak priznanja za toplu ljubav prema zavičaju (1965.) u Slavonskom Brodu, brončana medalja kipara Željka Janeša (1966.), Nagrada Vladimira Nazora za životno djelo (1968.), plaketa „Marko Marulić“ (1972.) u Žminju, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1976.) u Parizu, Plaketa grada Zagreba i dr. Mnoge su mu pjesme prevedene na dvadesetak jezika.

Dragutin Tadijanović umro je u Zagrebu dana 27. lipnja 2007. u svojoj 102. godini.

Vanjske veze

• Službena stranica Dragutina Tadijanovića Arhivirano 2018-11-21 na Wayback Machine-u
• Izabrane pjesme Dragutina Tadijanovića