Chen Ning Yang

Chen Ning Yang

Rođenje 22. rujna 1922.
Hofei, Anhui, Kina
Državljanstvo Amerikanac
Kinez
Polje Fizika
Institucija Sveučilište u Chicagu,
Sveučilište u Stony Brooku,
Sveučilište Tsinghua u Pekingu,
Sveučilište Advanced Study u Princetonu, New Jersey,
Kinesko sveučilište u Hong Kongu
Alma mater Sveučilištu Tsinghua u Pekingu,
Sveučilište u Chicagu
Akademski mentor Edward Teller
Enrico Fermi
Poznat po Narušavanje načela parnosti
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1957.)

Chen Ning Yang (Hofei, Kina, 22. rujna 1922.), američki fizičar kineskog podrijetla. Studirao u Kunmingu, doktorirao na Sveučilištu Tsinghua (1944.). Godine 1946. upisao se na Sveučilište u Chicagu, gdje je surađivao s E. Fermijem, te doktorirao 1948. Od 1949. radio u Princetonu, gdje je postao profesor 1955. S T.-D. Leejem teorijski je predvidio da se kod nekih nuklearnih procesa (beta raspad) narušava načelo parnosti. Za taj rad obojica su dobila Nobelovu nagradu za fiziku 1957. [1]

Parnost

Glavni članak: Parnost

Parnost (oznaka P) je fizikalna veličina koja opisuje promjene fizikalnoga sustava prilikom prostornoga zrcaljenja, kada se osi koordinatnoga sustava zamijene osima suprotnoga smjera (na primjer lijevi koordinatni sustav prelazi u desni). Pritom su sustavi parni (pozitivne parnosti, P = +1) ili neparni (negativne parnosti, P = –1), ovisno o tome prelaze li sami u sebe ili u sebi suprotan sustav. Primjerice, jakost električnoga polja je vektor negativne parnosti (P = –1), a jakost magnetskoga polja aksijalni vektor pozitivne parnosti (P = +1), tako da je pločasti električni kondenzator negativne, a električna zavojnica pozitivne parnosti.

U kvantnoj fizici parnost je kvantni broj koji označuje ponašanje valne funkcije prilikom prostornoga zrcaljenja koje zamjenjuje lijevi i desni koordinatni sustav. Budući da stanje sustava ne može ovisiti o tome rabi li se desni ili lijevi koordinatni sustav, transformacija r u –r ostavlja valnu funkciju nepromijenjenom ili joj samo mijenja predznak. Ako se promjenom r u –r valna funkcija ne mijenja, njezina je parnost parna, a ako se predznak valne funkcije mijenja, parnost je neparna. Pojam parnosti uveo je 1927. E. P. Wigner i sve do 1957. smatralo se da za sve procese u prirodi vrijedi zakon očuvanja parnosti, to jest da se ne može razlikovati stvarni događaj od njegove zrcalne slike. Naznake odstupanja od očuvanja parnosti pojavile su se pri procesima slabih raspada elementarnih čestica. Mjerenje kutne razdiobe elektrona (e–) iz uzorka kobaltova izotopa 60Co, kojemu su atomske jezgre bile polarizirane u jakome magnetskom polju primjenom niske temperature, pokazalo je (1957.) da su elektroni emitirani većim dijelom suprotno od smjera nuklearnoga spina. Time je dokazano da parnost u tom procesu nije očuvana. Gotovo istodobna mjerenja kutne razdiobe elektrona nastalih (uz antineutrine ν̄e) raspadom miona, koji nastaju raspadom π-mezona, pokazala su njihovu nesimetričnost pa parnost nije očuvana ni u tom slučaju. Za to otkriće dobili su T.-D. Lee i Ch. N. Yang 1957. Nobelovu nagradu za fiziku.

Očuvanje parnosti dio je mnogo općenitijega teorema (CPT teorem) koji izriče da je invarijantnost s obzirom na kombiniranu transformaciju C (promjena čestica u antičestice), P (inverzija prostora) i T (inverzija vremena), izravna posljedica invarijantnosti prema grupi vlastitih Lorentzovih transformacija. Ako, dakle, nije očuvana parnost P, nije očuvan ni produkt TC i obratno.

Narušavanje parnosti u slabim međudjelovanjima povezano je s činjenicom da se u prirodi pojavljuju samo lijevi neutrini (takozvanog lijevoga heliciteta, kojih je spin usmjeren suprotno od smjera gibanja). Tako standardni model čestica ima različit broj lijevih i desnih temeljnih čestica i time odražava temeljnu razliku lijevog i desnoga. No izbor naziva između lijevog i desnoga ostao je stvar dogovora sve do otkrića procesa (1964.) u kojima je narušena kombinirana CP-simetrija. Riječ je o slabim raspadima s pomoću kojih je moguće apsolutno odrediti što je lijevo i što je desno nego i razlikovati materiju od antimaterije (utvrditi što je čestica, a što antičestica). [2]

Izvori

  1. ↑ Yang, Chen Ning, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.
  2. ↑ parnost, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.
  • p
  • r
  • u
1901. – 1925.

1901. Wilhelm Conrad Röntgen  • 1902. Hendrik Antoon Lorentz / Pieter Zeeman  • 1903. Antoine Henri Becquerel / Pierre Curie / Marie Curie  • 1904. Lord Rayleigh  • 1905. Philipp Lenard  • 1906. Joseph John Thomson  • 1907. Albert A. Michelson  • 1908. Gabriel Lippmann  • 1909. Guglielmo Marconi / Karl Ferdinand Braun  • 1910. Johannes Diderik van der Waals  • 1911. Wilhelm Wien  • 1912. Nils Gustaf Dalén  • 1913. Heike Kamerlingh Onnes  • 1914. Max von Laue  • 1915. William Henry Bragg / William Lawrence Bragg  • 1917. Charles Glover Barkla  • 1918. Max Planck  • 1919. Johannes Stark  • 1920. Charles Édouard Guillaume  • 1921. Albert Einstein  • 1922. Niels Bohr  • 1923. Robert Andrews Millikan  • 1924. Manne Siegbahn  • 1925. James Franck / Gustav Hertz

1926. – 1950.

1926. Jean Baptiste Perrin  • 1927. Arthur Holly Compton / Charles Thomson Rees Wilson  • 1928. Owen Willans Richardson  • 1929. Louis de Broglie  • 1930. Čandrasekara Venkata Raman  • 1932. Werner Heisenberg  • 1933. Erwin Schrödinger / Paul Dirac  • 1935. James Chadwick  • 1936. Victor Franz Hess / Carl David Anderson  • 1937. Clinton Joseph Davisson / George Paget Thomson  • 1938. Enrico Fermi  • 1939. Ernest Orlando Lawrence  • 1943. Otto Stern  • 1944. Isidor Isaac Rabi  • 1945. Wolfgang Pauli  • 1946. Percy Williams Bridgman  • 1947. Edward Victor Appleton  • 1948. Patrick Blackett  • 1949. Hideki Yukawa  • 1950. Cecil Frank Powell

1951. – 1975.

1951. John Douglas Cockcroft / Ernest Walton  • 1952. Felix Bloch / Edward Mills Purcell  • 1953. Frits Zernike  • 1954. Max Born / Walther Bothe  • 1955. Willis Lamb / Polykarp Kusch  • 1956. William Shockley / John Bardeen / Walter Houser Brattain  • 1957. Lǐ Zhèngdào / Yáng Zhènníng  • 1958. Pavel Čerenkov / Ilja Frank / Igor Tam  • 1959. Emilio Segrè / Owen Chamberlain  • 1960. Donald A. Glaser  • 1961. Robert Hofstadter / Rudolf Mössbauer  • 1962. Lev Landau  • 1963. Eugene Wigner / Maria Goeppert-Mayer / J. Hans D. Jensen  • 1964. Charles H. Townes / Nikolaj Basov / Aleksandar Prohorov  • 1965. Shin'ichirō Tomonaga / Julian Schwinger / Richard Feynman  • 1966. Alfred Kastler  • 1967. Hans Bethe  • 1968. Luis Walter Alvarez  • 1969. Murray Gell-Mann  • 1970. Hannes Alfvén / Louis Néel  • 1971. Dennis Gabor  • 1972. John Bardeen / Leon Neil Cooper / John Robert Schrieffer  • 1973. Reona Esaki / Ivar Giaever / Brian Josephsonson  • 1974. Martin Ryle / Antony Hewish  • 1975. Aage Niels Bohr / Ben Roy Mottelson / James Rainwater

1976. – 2000.

1976. Burton Richter / Samuel C. C. Ting  • 1977. Philip Warren Anderson / Nevill Francis Mott / John Hasbrouck van Vleck  • 1978. Pjotr Kapica / Arno Allan Penzias / Robert Woodrow Wilson  • 1979. Sheldon Lee Glashow / Abdus Salam / Steven Weinberg  • 1980. James Cronin / Val Logsdon Fitch  • 1981. Nicolaas Bloembergen / Arthur Leonard Schawlow / Kai Siegbahn  • 1982. Kenneth G. Wilson  • 1983. Subramanijan Čandrasekar / William Alfred Fowler  • 1984. Carlo Rubbia / Simon van der Meer  • 1985. Klaus von Klitzing  • 1986. Ernst Ruska / Gerd Binnig / Heinrich Rohrer  • 1987. Georg Bednorz / Karl Alexander Müller  • 1988. Leon M. Lederman / Melvin Schwartz / Jack Steinberger  • 1989. Norman Foster Ramsey Jr. / Hans Georg Dehmelt / Wolfgang Paul  • 1990. Jerome Isaac Friedman / Henry Way Kendall / Richard E. Taylor  • 1991. Pierre-Gilles de Gennes  • 1992. Georges Charpak  • 1993. Russell Alan Hulse / Joseph Hooton Taylor Jr.  • 1994. Bertram Brockhouse / Clifford Shull  • 1995. Martin Lewis Perl / Frederick Reines  • 1996. David Morris Lee / Douglas Osheroff / Robert Coleman Richardson  • 1997. Steven Chu / Claude Cohen-Tannoudji / William Daniel Phillips  • 1998. Robert B. Laughlin / Horst Ludwig Störmer / Daniel C. Tsui  • 1999. Gerardus 't Hooft / Martinus J. G. Veltman  • 2000. Žores Alfjorov / Herbert Kroemer / Jack Kilby

2001. – 2024.

2001. Eric Allin Cornell / Wolfgang Ketterle / Carl Wieman  • 2002. Raymond Davis Jr. / Masatoshi Koshiba / Riccardo Giacconi  • 2003. Aleksej Abrikosov / Vitalij Ginzburg / Anthony James Leggett  • 2004. David Gross / Hugh David Politzer / Frank Wilczek  • 2005. Theodor W. Hänsch / John L. Hall / Roy J. Glauber  • 2006. John C. Mather / George Smoot  • 2007. Albert Fert / Peter Grünberg  • 2008. Yōichirō Nanbu / Makoto Kobayashi / Toshihide Masukawa  • 2009. Charles K. Kao / Willard Boyle / George E. Smith  • 2010. Andre Geim / Konstantin Novoselov  • 2011. Saul Perlmutter / Adam Riess / Brian Schmidt  • 2012. David J. Wineland / Serge Haroche  • 2013. François Englert / Peter Higgs  • 2014. Isamu Akasaki / Hiroshi Amano / Shūji Nakamura  • 2015. Takaaki Kajita / Arthur B. McDonald  • 2016. David J. Thouless / Duncan Haldane / John M. Kosterlitz  • 2017. Rainer Weiss / Kip Thorne / Barry Barish  • 2018. Arthur Ashkin / Gérard Mourou / Donna Strickland  • 2019. Jim Peebles / Michel Mayor / Didier Queloz  • 2020. Roger Penrose / Reinhard Genzel / Andrea Ghez  • 2021. Giorgio Parisi / Klaus Hasselmann / Shukurō Manabe  • 2022. Alain Aspect / John Clauser / Anton Zeilinger  • 2023. Anne L'Huillier / Ferenc Krausz / Pierre Agostini