Kip Thorne

Kip Stephen Thorne

Rođenje 1. lipnja 1940.
Logan, Utah, SAD
Narodnost Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Kalifornijski tehnološki institut Caltech u Pasadeni
Alma mater Kalifornijski tehnološki institut Caltech u Pasadeni
Sveučilište Princeton
Poznat po Astrofizika
Gravitacijski valovi
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (2017.)
Gravitacijski valovi naizmjenično sabijaju i rastežu prostor kroz koji prolaze.

Kip Stephen Thorne ili Kip Thorne (Logan, Utah, 1. lipnja 1940.), američki fizičar. Doktorirao (1965.) na Princetonskom sveučilištu. Radio na Kalifornijskom tehnološkom institutu Caltech u Pasadeni (od 1967. do 2009.). Bavio se relativističkom astrofizikom, gravitacijom, crnim rupama i gravitacijskim valovima. Pružio je teorijsku potporu istraživanju i prepoznavanju izvora gravitacijskih valova i omogućio unaprjeđivanje interferometrijskoga detektora gravitacijskih valova. Član je Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1972.) i Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1973.). Za važan doprinos uporabi detektora LIGO (eng. Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory) i prvo izravno bilježenje gravitacijskih valova s R. Weissom i B. C. Barishem dobio je Nobelovu nagradu za fiziku (2017). [1]

Gravitacijski valovi

Glavni članak: Gravitacijski valovi

Gravitacijski valovi ili gravitacijsko zračenje je poremećaj gravitacijskog polja, širi se poput valova. Javlja se kod ubrzanja masa: eksplozija supernovih, obilaženja zvijezda u bliskome dvojnom sustavu i slično. Kod nekih dvojnih zvijezda utvrđeno je da smanjenje ukupne orbitalne energije odgovara energiji koju odnose valovi. [2]

Od četiriju poznatih osnovnih sila u prirodi, gravitacija je najslabija pa je u području atoma i molekula potpuno zanemariva prema elektromagnetskim i nuklearnim silama. U svemirskim veličinama, gdje međusobno djeluju velike nakupine masa, međuzvjezdani plinovi, zvijezde, galaktike, gravitacija igra važnu ulogu. Astronomska otkrića pulsara i kvazara i teorije o razvoju zvijezda stavljaju teoriju gravitacije pred nove probleme, kao što su pitanje stalnosti gravitacijske konstante tijekom vremena, mehanizam gravitacijskoga kolapsa koji uzrokuje energetsku degeneraciju zvijezda. Kod gravitacijskoga kolapsa, sile zvjezdane gravitacije posve nadjačaju sile tlaka elektromagnetskog zračenja i zvijezda se sve više komprimira. Nakon porasta gravitacije iznad neke veličine, zvijezda postane za promatrača nevidljiva (crna rupa), jer kvanti zračenja više ne mogu napustiti zvijezdu. Za objašnjenje tih pojava može se pokazati nužnim da se u gravitacijskoj teoriji provede kvantizacija (kvantna mehanika). Energija gravitacijskoga polja bila bi kvantizirana i širila bi se kroz polje u gravitacijskim valovima. Kvant gravitacijskoga polja zove se graviton.

Otkriće gravitacijskih valova

Dne 11. veljače 2016. znanstvenci okupljeni oko projekta LIGO (eng. The Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory) objavili su da su otkrili su do danas neotkrivene gravitacijske valove.[3] Prvo su zapazili 14. rujna 2015. par crnih rupa udaljenih 1,3 milijarde svjetlosnih godina, od koji je jedna imala masu veličine 29 Sunčevih masa (Sunce ima masu oko 2 ∙ 1030 kilograma), a druga 36 Sunčevih masa, raspoređenih na malenoj površini od nekoliko desetaka kilometara. One su prvo kružile jedna oko druge da bi se konačno stopile u jednu (znači ukupna masa je bila 65 Sunčevih masa). To je ujedno i prvi put da je potvrđeno postojanje dvojnog sustava crnih rupa. Energija koja se stvorila tim spajanjem bila oko 50 puta veća od energija svih zvijezda koje se nalaze u vidljivom dijelu svemira. [4] Signal se rasprostirao na frekvenciji od 35 do 250 Hz. Masa novostvorene crne rupe je oko 62 Sunčeve mase, a energija od 3 Sunčeve mase se rasprostirala svemirom u obliku gravitacijskih valova. [5] Signal je bio viđen s LIGO detektorima u Livingstonu (Louisiana) i Hanfordu (Washington), koji su udaljeni oko 3 000 kilometara, s razlikom od 0,007 sekundi zbog različitih kuteva između detektora i izvora. Signal je došao iz južne strane nebeske sfere, otprilike iz smjera Magellanovih oblaka (dvije galaktike, Veliki Magellanov oblak i Mali Magellanov oblak). [6] Razina pouzdanosti da su viđeni signali gravitacijski valovi je 99,99994 %.

Izvori

  1. ↑ Thorne, Kip Stephen, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 5.5.2020.
  2. ↑ gravitacijski valovi (gravitacijsko zračenje), [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.
  3. ↑ „Gravitational waves from black holes detected”. BBC News. 11 February 2016. 
  4. ↑ This collision was 50 times more powerful than all the stars in the universe combined
  5. ↑ LIGO’s First-Ever Detection of Gravitational Waves Opens a New Window on the Universe
  6. ↑ Castelvecchi, Davide; Witze, Witze (February 11, 2016). „Einstein's gravitational waves found at last”. Nature News. DOI:10.1038/nature.2016.19361. Pristupljeno 2016-02-11. 
  • p
  • r
  • u
1901. – 1925.

1901. Wilhelm Conrad Röntgen  • 1902. Hendrik Antoon Lorentz / Pieter Zeeman  • 1903. Antoine Henri Becquerel / Pierre Curie / Marie Curie  • 1904. Lord Rayleigh  • 1905. Philipp Lenard  • 1906. Joseph John Thomson  • 1907. Albert A. Michelson  • 1908. Gabriel Lippmann  • 1909. Guglielmo Marconi / Karl Ferdinand Braun  • 1910. Johannes Diderik van der Waals  • 1911. Wilhelm Wien  • 1912. Nils Gustaf Dalén  • 1913. Heike Kamerlingh Onnes  • 1914. Max von Laue  • 1915. William Henry Bragg / William Lawrence Bragg  • 1917. Charles Glover Barkla  • 1918. Max Planck  • 1919. Johannes Stark  • 1920. Charles Édouard Guillaume  • 1921. Albert Einstein  • 1922. Niels Bohr  • 1923. Robert Andrews Millikan  • 1924. Manne Siegbahn  • 1925. James Franck / Gustav Hertz

1926. – 1950.

1926. Jean Baptiste Perrin  • 1927. Arthur Holly Compton / Charles Thomson Rees Wilson  • 1928. Owen Willans Richardson  • 1929. Louis de Broglie  • 1930. Čandrasekara Venkata Raman  • 1932. Werner Heisenberg  • 1933. Erwin Schrödinger / Paul Dirac  • 1935. James Chadwick  • 1936. Victor Franz Hess / Carl David Anderson  • 1937. Clinton Joseph Davisson / George Paget Thomson  • 1938. Enrico Fermi  • 1939. Ernest Orlando Lawrence  • 1943. Otto Stern  • 1944. Isidor Isaac Rabi  • 1945. Wolfgang Pauli  • 1946. Percy Williams Bridgman  • 1947. Edward Victor Appleton  • 1948. Patrick Blackett  • 1949. Hideki Yukawa  • 1950. Cecil Frank Powell

1951. – 1975.

1951. John Douglas Cockcroft / Ernest Walton  • 1952. Felix Bloch / Edward Mills Purcell  • 1953. Frits Zernike  • 1954. Max Born / Walther Bothe  • 1955. Willis Lamb / Polykarp Kusch  • 1956. William Shockley / John Bardeen / Walter Houser Brattain  • 1957. Lǐ Zhèngdào / Yáng Zhènníng  • 1958. Pavel Čerenkov / Ilja Frank / Igor Tam  • 1959. Emilio Segrè / Owen Chamberlain  • 1960. Donald A. Glaser  • 1961. Robert Hofstadter / Rudolf Mössbauer  • 1962. Lev Landau  • 1963. Eugene Wigner / Maria Goeppert-Mayer / J. Hans D. Jensen  • 1964. Charles H. Townes / Nikolaj Basov / Aleksandar Prohorov  • 1965. Shin'ichirō Tomonaga / Julian Schwinger / Richard Feynman  • 1966. Alfred Kastler  • 1967. Hans Bethe  • 1968. Luis Walter Alvarez  • 1969. Murray Gell-Mann  • 1970. Hannes Alfvén / Louis Néel  • 1971. Dennis Gabor  • 1972. John Bardeen / Leon Neil Cooper / John Robert Schrieffer  • 1973. Reona Esaki / Ivar Giaever / Brian Josephsonson  • 1974. Martin Ryle / Antony Hewish  • 1975. Aage Niels Bohr / Ben Roy Mottelson / James Rainwater

1976. – 2000.

1976. Burton Richter / Samuel C. C. Ting  • 1977. Philip Warren Anderson / Nevill Francis Mott / John Hasbrouck van Vleck  • 1978. Pjotr Kapica / Arno Allan Penzias / Robert Woodrow Wilson  • 1979. Sheldon Lee Glashow / Abdus Salam / Steven Weinberg  • 1980. James Cronin / Val Logsdon Fitch  • 1981. Nicolaas Bloembergen / Arthur Leonard Schawlow / Kai Siegbahn  • 1982. Kenneth G. Wilson  • 1983. Subramanijan Čandrasekar / William Alfred Fowler  • 1984. Carlo Rubbia / Simon van der Meer  • 1985. Klaus von Klitzing  • 1986. Ernst Ruska / Gerd Binnig / Heinrich Rohrer  • 1987. Georg Bednorz / Karl Alexander Müller  • 1988. Leon M. Lederman / Melvin Schwartz / Jack Steinberger  • 1989. Norman Foster Ramsey Jr. / Hans Georg Dehmelt / Wolfgang Paul  • 1990. Jerome Isaac Friedman / Henry Way Kendall / Richard E. Taylor  • 1991. Pierre-Gilles de Gennes  • 1992. Georges Charpak  • 1993. Russell Alan Hulse / Joseph Hooton Taylor Jr.  • 1994. Bertram Brockhouse / Clifford Shull  • 1995. Martin Lewis Perl / Frederick Reines  • 1996. David Morris Lee / Douglas Osheroff / Robert Coleman Richardson  • 1997. Steven Chu / Claude Cohen-Tannoudji / William Daniel Phillips  • 1998. Robert B. Laughlin / Horst Ludwig Störmer / Daniel C. Tsui  • 1999. Gerardus 't Hooft / Martinus J. G. Veltman  • 2000. Žores Alfjorov / Herbert Kroemer / Jack Kilby

2001. – 2024.

2001. Eric Allin Cornell / Wolfgang Ketterle / Carl Wieman  • 2002. Raymond Davis Jr. / Masatoshi Koshiba / Riccardo Giacconi  • 2003. Aleksej Abrikosov / Vitalij Ginzburg / Anthony James Leggett  • 2004. David Gross / Hugh David Politzer / Frank Wilczek  • 2005. Theodor W. Hänsch / John L. Hall / Roy J. Glauber  • 2006. John C. Mather / George Smoot  • 2007. Albert Fert / Peter Grünberg  • 2008. Yōichirō Nanbu / Makoto Kobayashi / Toshihide Masukawa  • 2009. Charles K. Kao / Willard Boyle / George E. Smith  • 2010. Andre Geim / Konstantin Novoselov  • 2011. Saul Perlmutter / Adam Riess / Brian Schmidt  • 2012. David J. Wineland / Serge Haroche  • 2013. François Englert / Peter Higgs  • 2014. Isamu Akasaki / Hiroshi Amano / Shūji Nakamura  • 2015. Takaaki Kajita / Arthur B. McDonald  • 2016. David J. Thouless / Duncan Haldane / John M. Kosterlitz  • 2017. Rainer Weiss / Kip Thorne / Barry Barish  • 2018. Arthur Ashkin / Gérard Mourou / Donna Strickland  • 2019. Jim Peebles / Michel Mayor / Didier Queloz  • 2020. Roger Penrose / Reinhard Genzel / Andrea Ghez  • 2021. Giorgio Parisi / Klaus Hasselmann / Shukurō Manabe  • 2022. Alain Aspect / John Clauser / Anton Zeilinger  • 2023. Anne L'Huillier / Ferenc Krausz / Pierre Agostini