Carica Meishō

Carica Meishō
109. carica Japana
Vladavina	1629–1643.[1]
Rođen/a	(1624-01-09)9. 1. 1624.
Umro/la	4. 12. 1696. (dob: 72)
Sahrana	Tsuki no wa no misasagi, Kjoto
Prethodnik	Go-Mizunō
Nasljednik	Go-Kōmyō

Carica Meishō (明正天皇, Meishō-tennō^?, 9. januar 1624. – 4. decembar 1696) bila je 109. carica Japana prema tradicionalnom redoslijedu^[2] i vladala je petnaest godina, od 22. decembra 1629. do 14. novembra 1643.^[1]

Biografija

Nosila je carsko ime Carica Meishō, tj. Meishō-tennō (jap. 明正天皇) a njezino pravo djevojačko ime je bilo Okiko (jap. 興子).^[2] Njezina vladavina se odvija za vijeme šogunata Tokugawe Iemitsu (vl. 1623-1651) i spada pod erom Kan'ei (jap. 寛永), razdoblje koje ide od 1624. do 1644. i obuhvaća vladavinu tri cara (Go-Mizunō, Meishō i Go-Kōmyō).

Okiko-naishinnō^{[α 1]} je bila druga kći Go-Mizunō-tennōa (1596-1680) i njegove žene Masako, kćeri šōguna Tokugawe Hidetade, dakle Iejasine unuke. Rođena je 9. januara 1624.^[3] Sa „incidentom ljubičastog ogrtača” (jap. 紫衣事件, 1627) šogunat je izdao edikt koji poništava dodjeljivanje počasnog ogrtača monasima i na taj način doveo u pitanje autoritet cara. Slučaj je dodatno destabilizirao dvor i doveo do abdikacije cara Go-Mizunōa. 22. decembra 1629. Go-Mizunō je se formalno odrekao prijestolja u korist petogodišnje kćeri Okiko-naishinnō.^[1] Nakon što je se posavjetovao sa majkom, Konoe Sakiko^{[α 2]}, Go-Mizunō je poslao memorandum desetorici plemića u kojem se kaže da buduća prijestolonasljednica ne predstavlja neugodnost i s time najavljuje da će carstvo biti povjereno carici Meishō a da će ona abdicirati nakon rođenja muškog princa. No, vlast nad carskom dvoru je još uvijek de facto vršio Go-Mizunō, čiji će utjecaj trajati još nekoliko decenija, dok stvarna politička vlast nad Japanom je bila u rukama šoguna iz dinastije Tokugawa. Dok je carica-djevojčica rasla u Miyaku, Japan je uspostavio nove unutarnje i vanjske ravnoteže. 1634. je šogun Tokugawa Iemitsu posjetio Miyako^[1] a godinu kasnije je carski dvor primio veleposlanika od korejskog kralja Injoa od Joseona.^[1] Tih godina je Japan drastično promijenio svoju liniju prema Zapadu: 1637. godine je izbila velika pobuna u Arimi i Shimabari (v. ustanak u Shimabari) u koju su bili uključeni mnogi kršćani, pri čemu je šogun poslao svoje vojne jedinice koje bi ugušile nemire u 1638,^[1] kada je ubijeno 37.000 pobunjenika. Zatim je na tlu Japana zabranjena kršćanska vjera po cijeni smrtne kazne.^[1] 6. jula 1640. je se jedan španski brod iz Makaoa ukotvio u luku Nagasaki sa delegacijom od 61 osoba, a 9. augusta su svima odsječene glave i nabodene na stupove.^[1]

Godine 1641. princ Tsuguhito, Meishōv polubrat, imenovan je prijestolonasljednikom.^[4] Dvije godine kasnije, će devetnaestogodišnja carica Meishō abdicirati nakon 15 godina formalne vladavine (14. novembra 1643)^[3] a prijestolje će preuzeti njezin polubrat, car Go-Kōmyō,^[5] koji je tada imao deset godina.

Bivša carica Meishō će preminuti 4. decembra 1696. u svojoj 72. godini. Nikada se nije udavala i nije imala djece. Njezin „kami” se štuje u carskom mauzoleju Tsuki no wa no misasagi u Kyotu.

Posebnosti

Prije nje je samo šest žena nosilo titulu tennōa: Genmei, Genshō, Kōken, Jitō, Suiko, Kōgyoku,^{[α 3]} a poslije nje samo Go-Sakuramachi (vl. 1762-1771).

Preci

Genealoško stablo carice Meishō:^[6]

Povezano

• Historija Japana
• Kršćanstvo u Japanu

Bilješke

Izvori

Bibliografija

• (de) Meyer, Eva-Maria (1999). Japans Kaiserhof in der Edo-Zeit. Münster: LIT Verlag. str. 248. ISBN 3825839397. 
• (en) Ponsonby-Fane, Richard (1959). The Imperial House of Japan. Kyoto: Ponsonby Memorial Society. 
• (fr) Titsingh, Isaac (1834). Annales des empereurs du Japon. Paris: Royal Asiatic Society, Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland. 
• (en) Varley, Herbert Paul (1980). Jinnō Shōtōki: A Chronicle of Gods and Sovereigns. New York: Columbia University Press. ISBN 0231049404.