Muslimansko osvajanje Perzije

Arapsko ili Muslimansko osvajanje Perzije je naziv za oružani sukob, odnosno seriju vojnih pohoda koga su od 633. do 644. izveli muslimanski Arapi Rašidunskog Kalifata, protiv Sasanidskog (Perzijskog) Carstva, a koje su rezultirale slomom Sasanidske Perzije i pripajanjem njenih teritorija Kalifatu.

Sukob muslimanskih Arapa sa Perzijom je izbio nedugo nakon političkog ujedinjenja Arabije u tzv. Ridda ratovima, a povod su bili sukobi muslimanskih sa kršćanskim Arapima u tada perzijskoj Mezopotamiji. Godine 633. je muslimanski vojskovođa Halid ibn Valid u munjevitom pohodu porazio nadmoćne perzijske vojske i zauzeo veliki dio Mezopotamije. Njegov odlazak na zapad, kako bi se priključio pohodu na bizantsku Siriju, omogućio je Perzijancima da godine 635. povrate najveći dio izgubljenih teritorije. Međutim, već 636. je nova arapska ofenziva dovela do velike bitke kod Kadisije u kojoj su Perzijanci odlučno poraženi, a potom ostali i bez prijestolnice Ktesifona. Nekoliko godina je kao prirodna granica Kalifata i krnjeg Sasanidskog Carstva služio Zagros, ali su stalni perzijski napadi izazvali još jedan pohod te konačni obračun u bitci kod Nihavanda 642. u kojoj je konačno slomljena perzijska vojska. U nekoliko godina su arapske vojske cjelokupnu teritoriju Sasanidskog Carstva, a preostali članovi sasanidske kuće ubijeni ili trajno prognani u Kinu. Osvajanjem Perzije, koje se zbilo istovremeno sa osvajanjem Sirije i Egipta, Rašidunski Kalifat je postao jedno od najvećih carstava na svijetu, a islam dobio bazu za svoje dalje širenje prema Centralnoj Aziji i Indijskom potkontinentu. U samoj Perziji je dotada dominantna zoroastrička religija izgubila svoj službeni status te se stanovništvo nakon toga postepeno islamiziralo.

Muslimansko osvajanje Perzije je kasnijim historičarima stvorilo probleme zbog gotovo potpunog nedostatka vjerodostojnih, odnosno ne-arapskih i ne-muslimanskih izvora. Ipak, na temelju oskudnih podataka su se počele javljati stavovi da je arapski pohod na Perziju bio mnogo teži, odnosno da su Perzijanci pružili mnogo žešći otpor nego što se to može zaključiti na prvi pogled. Za razliku od drugih područja koja su u to i kasnijim periodima pala pod arapsko-muslimanske osvajače, stanovništvo je uglavnom zadržalo svoj nacionalni, odnosno perzijski/iranski identitet.

Literatura

• Bashear, Suliman (1997). Arabs and Others in Early Islam. Darwin Press. ISBN 978-0-87850-126-7. 
• Boyce, Mary (2001). Zoroastrians: Their Religious Beliefs and Practices. Psychology Press. ISBN 978-0-415-23902-8. 
• Daniel, Elton (2001). The History of Iran. Greenwood Press. ISBN 978-0-313-30731-7. 
• Donner, Fred (1981). The Early Islamic Conquests. Princeton. ISBN 978-0-691-05327-1. 
• Morony, M. (1987). „Arab Conquest of Iran”. Encyclopaedia Iranica. 2, ANĀMAKA – ĀṮĀR AL-WOZARĀʾ.  Arhivirano 2011-07-15 na Wayback Machine-u
• Sicker, Martin (2000). The Islamic World in Ascendancy: From the Arab Conquests to the Siege of Vienna. Praeger. ISBN 978-0-275-96892-2. 
• Spuler, Bertold; M. Ismail Marcinkowski (translator), Clifford Edmund Bosworth (foreword) (2003). Persian Historiography and Geography: Bertold Spuler on Major Works Produced in Iran, the Caucasus, Central Asia, India and Early Ottoman Turkey. Singapore: Pustaka Nasional. ISBN 978-9971-77-488-2. 
• Zarrinkūb, Abd Al-Husain (1975) „The Arab Conquest of Iran and its Aftermath” Frye, Richard Nelson Cambridge History of Iran The Period from the Arab Invasion to the Saljuqs Cambridge University Press DOI:10.1017/CHOL9780521200936.002 arhivirano iz originala na datum 2012-03-12 
• Zarrin’kub, Abd al-Husayn (1999). Ruzgaran: tarikh-i Iran az aghz ta saqut saltnat Pahlvi. Sukhan. ISBN 978-964-6961-11-1. 

Vanjske veze

Muslimansko osvajanje Perzije na Wikimedijinoj ostavi

• History of Iran: Islamic Conquest from the Iran Chamber Society.
• The Arab conquests at History World.