José Antonio Páez
| José Antonio Páez | |
|---|---|
 | |
1. predsjednik Venezuele | |
| Mandat 13. siječnja 1830. – 20. siječnja 1835. | |
| Potpredsjednik | Diego Bautista Urbaneja (1830–1833) Andrés Narvarte (1833–1835) |
| Prethodnik | Inauguracijski nositelj |
| Nasljednik | Andrés Narvarte (v.d.) |
9. predsjednik Venezuele | |
| Mandat 1. veljače 1839. – 28. siječnja 1843. | |
| Potpredsjednik | Carlos Soublette (1839–1841) Santos Michelena (1841–1843) |
| Prethodnik | Carlos Soublette |
| Nasljednik | Carlos Soublette |
19. predsjednik Venezuele | |
| Mandat 29. kolovoza 1861. – 15. lipnja 1863. | |
| Prethodnik | Pedro Gual Escandón |
| Nasljednik | Juan Crisóstomo Falcón |
| Rođenje | 13. lipnja 1790. Acarigua, Venezuela(tada  Curpa, Španjolski Imperij) |
| Smrt | 6. svibnja 1873. New York, NY, Sjedinjene Države |
| Supružnik | Dominga Ortiz Orzúa |
| Zanimanje | časnik |
Potpis | |
 | |
José Antonio Páez Herrera (Acarigua, 13. lipnja 1790. – New York, 6. svibnja 1873.) bio je venezuelanski vojni zapovjednik, revolucionar i političar koji se zajedno sa Simónom Bolívarom borio protiv Španjolske u Venezuelanskom ratu za nezavisnost. Nakon kasnijeg raskola s Bolívar, Páez je predvodio borbu za venezuelansko odvajanje od Velike Kolumbije i postao prvi predsjednik te zemlje.
Rođen je u Acarigui, u miješanoj obitelji skromnog imovinskog stanja. Kao mladić, bio je prisiljen raditi kao rob, međutim ubrzo je stekao velike količine zemlje i stoke te se počeo baviti stočarstvom. Do svoje dvadesete godine, Páez je već imao solidne prihode od stočarstva te se oženio Domingom Ortiz Orzúa. Godine 1810., Páez se pridružio revolucionarnoj borbi protiv španjolske uprave, isprva kao konjanički časnik, međutim vrlo brzo je napredovao te je do samog vrhunca sukoba tokom 1820-ih godina postao jedan od najvažnijih suboraca Simóna Bolívara. Revolucionari su, zahvaljujući upravo njemu, odnijeli ključne pobjede kod Caraboba (1821.) i Puerto Cabella (1823.), potonji koji je bio posljednja španjolska utvrda u Venezueli prije nego ju je Páez oslobodio.
Kada je Venezuela postala dio Velike Kolumbije, Páez se ubrzo pobunio protiv Bolívarovih centralističkih težnji te je tokom 1826. godine postao predvodnik pobune znane kao La Cosiata, što je bio neologizam smišljen upravo kako bi se opisala ta pobuna (termin se može prevesti kao "ona neobična pojava koja nema imena"). Pobuna je došla do ruba incidenta i činilo se kako će se Venezuela odvojiti od Velike Kolumbije, međutim Bolívar je popustio i obećao reforme. Páez je tada ponovo priznao njegov autoritet, ali je ostao kao glavna figura u Venezueli. Kada je u narednom dvogodišnjem periodu postalo jasno da od obećanih reformi neće biti ništa, jer Bolívar je samo učvrstio svoju diktaturu, Páez je ponovo postao ključna figura u pokretu koji će 1830. godine dovesti do secesije Venezuele od Velike Kolumbije i njezine pune nezavisnosti, a koji će kulminirati proglašenjem nezavisnosti upravo od strane Páeza.
Nakon uspostave nezavisnosti, Páez je postao prvi predsjednik Venezuele.[1] U periodu od 1830. do 1847. godine, Páez je bio neosporivi vladar Venezuele, bilo da je vladao kao ustavni predsjednik, bilo kao vladar iz sjene. Kroz njegovo vodstvo, kombinaciju vojnog i političkog iskustva, Venezuela je prošla kroz značajnu tranformaciju i modernizaciju, međutim je zapala u oligarhijsku krizu koja će od 40-ih godina pa nadalje stvarati glasnu opoziciju.
Inicijalni krah njegove vladavine uslijedio je 1847. godine, kada je José Tadeo Monagas raspustio Kongres i proglasio se diktatorom. Páez je podigao ustanak protiv Monagasa, ali je poražen te uhapšen, nakon čega je poslan u egzil. Od 1850. godine, Páez je živio u egzilu u New Yorku, vrativši se krajem 50-ih kako bi pomogao u Saveznom ratu. Godine 1861. ponovo postaje predsjednik, ali zbog represivne diktature je ponovo svrgnut i poslan u egzil nakon samo dvije godine. José Antonio Páez se više nije vratio u svoju rodnu zemlju, čiju je nezavisnost, prvo od Španjolske, a onda i od Velike Kolumbije, izborio upravo on. Od 1863. pa sve do svoje smrti, 6. svibnja 1873., živio je u New Yorku. Umro je od posljedica upale pluća.
Reference
José Antonio Páez na Wikimedijinoj ostavi
- ↑ Páez je samo faktički bio prvi predsjednik Venezuele. Naime, narod Venezuele je još 1811. godine proglasio nezavisnost od Španjolske, pri čemu je nastala Prva Venezuelanska Republika; njezin prvi predsjednik bio je Cristóbal Mendoza. Međutim, Prva Republika je bila kratkotrajna država koja nikada nije bila priznata, tako da je Mendozin autoritet u ovom kontekstu vrlo upitan. Páez je svakako bio prvi predsjednik Venezuele koji je svoju funkciju izvršavao faktički i potpuno te je bio priznat od strane drugih zemalja.
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Inauguracijski nositelj | 1. predsjednik Venezuele 13. siječnja 1830. – 20. siječnja 1835. | Slijedi: Andrés Narvarte (vršitelj dužnosti) |
| Prethodi: Carlos Soublette | 9. predsjednik Venezuele 1. veljače 1839. – 28. siječnja 1843. | Slijedi: Carlos Soublette |
| Prethodi: Pedro Gual | 19. predsjednik Venezuele 29. kolovoza 1861. – 15. lipnja 1863. | Slijedi: Juan Crisóstomo Falcón |
- p
- r
- u
Napomena: Italik označava vršitelja dužnosti predsjednika
(1830–1864)
- José Antonio Páez (1830–1835)
- Andrés Narvarte (1835)
- José María Vargas (1835)
- José María Carreño (1835)
- José María Vargas (1835–1836)
- Andrés Narvarte (1836–1837)
- José María Carreño (1837)
- Carlos Soublette (1837–1839)
- José Antonio Páez (1839–1843)
- Carlos Soublette (1843–1847)
- José Tadeo Monagas (1847–1851)
- José Gregorio Monagas (1851–1855)
- José Tadeo Monagas (1855–1858)
- Pedro Gual Escandón (1858)
- Julián Castro (1858–1859)
- Pedro Gual Escandón (1859)
- Manuel Felipe de Tovar (1859–1861)
- Pedro Gual Escandón (1861)
- José Antonio Páez (1861–1863)
- Juan Crisóstomo Falcón (1863–1864)
(1864–1953)
- Juan Crisóstomo Falcón (1864–1868)
- Manuel Ezequiel Bruzual (1868)
- Guillermo Tell Villegas (1868–1869)
- José Ruperto Monagas (1869–1870)
- Guillermo Tell Villegas (1870)
- Antonio Guzmán Blanco (1870–1877)
- Francisco Linares Alcántara (1877–1878)
- José Gregorio Valera (1878–1879)
- Antonio Guzmán Blanco (1879–1884)
- Joaquín Crespo (1884–1886)
- Antonio Guzmán Blanco (1886–1887)
- Hermógenes López (1887–1888)
- Juan Pablo Rojas Paúl (1888–1890)
- Raimundo Andueza Palacio (1890–1892)
- Guillermo Tell Villegas (1892)
- Guillermo Tell Villegas Pulido (1892)
- Joaquín Crespo (1892–1898)
- Ignacio Andrade (1898–1899)
- Cipriano Castro (1899–1908)
- Juan Vicente Gómez (1908–1913)
- José Gil Fortoul (1913–1914)
- Victorino Márquez Bustillos (1914–1922)
- Juan Vicente Gómez (1922–1929)
- Juan Bautista Pérez (1929–1931)
- Juan Vicente Gómez (1931–1935)
- Eleazar López Contreras (1935–1941)
- Isaías Medina Angarita (1941–1945)
- Rómulo Betancourt (1945–1948)
- Rómulo Gallegos (1948)
- Carlos Delgado Chalbaud (1948–1950)
- Germán Suárez Flamerich (1950–1952)
(1953–1999)
- Marcos Pérez Jiménez (1952–1958)
- Wolfgang Larrazábal (1958)
- Edgar Sanabria (1958–1959)
- Rómulo Betancourt (1959–1964)
- Raúl Leoni (1964–1969)
- Rafael Caldera (1969–1974)
- Carlos Andrés Pérez (1974–1979)
- Luis Herrera Campins (1979–1984)
- Jaime Lusinchi (1984–1989)
- Carlos Andrés Pérez (1989–1993)
- Octavio Lepage (1993)
- Ramón José Velásquez (1993–1994)
- Rafael Caldera (1994–1998)
(1999–danas)
- Hugo Chávez (1999–2013)a
- Diosdado Cabello (2013)
- Nicolás Maduro (2013–danas)b
- Juan Guaidó (2019–danas)b
a Pedro Carmona je tokom 2002. nakratko bio vršitelj dužnosti predsjednika, dok Chávez nije izabran na drugi mandat. ⋅ b Narodna skupština priznaje Guaidóa kao v.d. predsjednika, međutim Nicolás Maduro je odbio povuči se vlasti i priznati ga kao svog nasljednika (vidi Predsjednička kriza u Venezueli).
