Dionisije I Carigradski

Dionisije I
vaseljenski patrijarh Carigrada
CrkvaVaseljenska patrijaršija
PrethodnikSimeon I [1]
Nifont II
NasljednikSimeon I
Maksim IV
Lični detalji
RođenjeDimitsana
Smrt1492
Drama
Svetost
Datum slave23. novembar
Štovanje uPravoslavna crkva

Dionisije I (grčki: Διονύσιος Α΄) je bio vaseljenski patrijarh Carigrada u dva navrata - od 1466. do 1471. te od 1488. do 1490. Slavi se kao svetac u pravoslavnoj crkvi a spomendan mu je 23. novembar.[2]

Život

Dionisije se rodio u Dimitsani na Peloponezu. Zamonašio se i došao u manastir u Carigradu gdje ga je podučavao efeški arhiepiskop Marko, koji ga je postavio za svećenika.[2] Kada je 1453. godine Carigrad pao, Dionisija su zarobili Osmanlije. Nešto kasnije mu je u Adrianopolju slobodu otkupio arhont po imenu Kyritzes (najvjerojatnije Demetrios Apokaukos, jedan od dvojice grčkih sekretara na dvoru sultana Mehmeda II).[3]

Nakon što je stekao slobodu, Dionisije je stekao izuzetnu naklonost Mare Branković, kćeri srpskog despota Đurađa Brankovića i jedna od supruga sultana Murata II, oca Mehmeda II. Iako je Mara do kraja života ostala kršćanka, imala je značajan uticaj na svog posinka Mehmeda.[4] Uz Marinu pomoć Dionisije je imenovan za mitropolita Filipolisa (današnji Plovidv) od strane patrijarha Genadija Skolarija.[2]

U to se vrijeme borba za mjesto patrijarha vodila između dvije frakcije; jednu su vodili laički arhonti Georgios Galesiotes (veliki hartofilaks) i Manuel Christonymos (budući patrijarh Maksim III), a drugu bivše trapezuntsko plemstvo prisilno doseljeno u Carigrada nakon pada Trapezunta pod osmanlijsku vlast 1461. Domaća frakcija je podržavala Marka II za patrijarha, a trapezuntska frakcija je podržavala Simeona I.[4]

Godine 1466. je Simeon uspio svrgunuti Marka II i doći na mjesto patrijarha nakon što je osmanlijskim vlastima dostavio 2000 zlatnika. Simeonovo prvo stolovanje je trajalo kratko, jer je taj simonijski potez toliko užasnuo Maru Branković da se ona došla požaliti Mehmedu. Nakon što je i sama odstavila 2000 zlatnika, sultan je svrgnuo Simeona, i na mjesto patrijarha postavio Marinog kandidata - Dionisija.[5] Ovakav slijed događaja navode učenjaci kao što su Kiminas, Runciman, Grumel i Gemanos od Sardeisa, dok Laurenti Podskalsky navode da je Marko, a ne Simeon, kupio mjesto patrijarha, pa je Marko stolovao iza Simeona.[4] Postoji, međutim, konsenzus da je Dionisije, nevezan sa dvije frakcije, postao patrijarhom zahvaljujući Marinoj intervenciji.

Najvjerojatniji datum Dionisijevog postavljanja je kraj 1466. godine, s obzirom da je Dionisije 15. januara 1467. potpisao ukaz kojim Sveti sinod lišava Georgiosa Galesiotesa i Manuela Christonymosa svih crkvenih dužnosti.[6] Ta dva plemića su, međutim, brzo povratili svoj uticaj i postali žestoka opozicija Dionisiju,[4] koji je također na sebe navukao i Simeonove pristaše.

Dionisije je uz Marinu zaštitu stolovao sve do kraja 1471. godine kada ga su protivnici optužili da se nakratko bio preobratio na islam te da je tada bio obrezan. Zbog toga je sazvan sinod da bi mu se sudilo. Iako je na njemu Dionisije pokazao vlastiti penis kako bi dokazao kako nije obrezan,[2][3] svrgnut je i zamijenjen sa Simeonom I.[5] Laurent sugerira pak kako je Marko II tada nakratko stolovao prije Simeona.[4]

Nakon svrgavanja 1471. godine, Dionisije se povukao u manastir Eikosifinissa u Drami. U julu 1488.[1] je ponovno izabran za patrijarha uz pomoć grčke javnosti,[5] te je stolovao u svom manastiru.[2] Na kraju je svrgnut 1490.[1] jer su se protiv njega okrenuli monasi sa Svete Gore.[5] Umro je dvije godine kasnije.[1]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37,45. ISBN 978-1-4344-5876-6. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 „Dionysios I”. Ecumenical Patriarchate. Pristupljeno 2. VIII 2011. 
  3. 3,0 3,1 Philippides, Marios (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453. Ashgate Pub Co. str. 79–84. ISBN 978-1-4094-1064-5. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Vitalien, Laurent (1968). „Les premiers patriarches de Constantinople sous la domination turque (1454-1476)”. Revue des études byzantines (26): 229-263(256-7). DOI:10.3406/rebyz.1968.1407. 
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. str. 193–4,200. ISBN 978-0-521-31310-0. 
  6. Petit, L. (1903). „Déposition du Patriarche Mark Xylocarvi”. Revue de l'Orient Chrétien (8): 144–9. 

Vanjske veze

  • Historia politica et patriarchica Constantinopoleos, Cap VI: P. Dionisius, (trans. Martin Crusius, 1584)
  • p
  • r
  • u
Episkopi Bizanta i Patrijarsi Carigrada
Episkopi Bizant
(do 330)
Sveti Andrija  Stahije  Onisim  Polikarp I  Plutarh  Sedekion  Diogen  Elevterije  Feliks  Polikarp II  Atenodor  Evazije  Lavrentije  Alipije  Pertinaks  Olimpijan  Marko I  Filadelf  Kirijak I  Kastin  Eugenije I  Tit  Dometije  Rufin  Prob  Metrofan  Aleksandar
Arhiepiskopi Konstantinopola
(330–451)
Aleksandar  Pavle I  Euzebije  Makedonije I  Eudoksije  Evagrije  Demofil  Maksim I  Grigorije I  Nektarije  Jovan I Hriuostom  Arsakije  Atik  Sisinije I  Nestorije  Maksimijan  Prokle  Flavijan  Anatolije
Patrijarsi Carigrada
Vizantijski period (451–1453)
Anatolije  Genadije I  Akakije  Fravita  Eufemije  Makedonije II  Timotije I  Jovan II  Epifanije  Antim I  Mena  Evhtihije  Jovan III  Jovan IV  Kirijak II  Toma I  Sergej I  Pir  Pavle II  Petar  Toma II  Jovan V  Konstantin I  Teodor I  Georgije I  Pavle III  Kalinik I  Kir  Jovan VI  German I  Anastazije  Konstantin II  Nikita I  Pavle IV  Tarasije  Nikifor I  Teodot I  Antonije I  Jovan VII  Metodije I  Ignjatije  Fotije I  Stefan I  Antonije II  Nikola I  Eufimije I  Stefan II  Trifun  Teofilakt  Polievkt  Vasilije I  Antonije III  Nikola II  Sisinije II  Sergej II  Eustahije  Aleksije  Mihajlo I  Konstantin III  Jovan VIII  Kozma I  Evstratije  Nikola III  Jovan IX  Lav  Mihajlo II  Kozma II  Nikola IV  Teodot II  Neofit I  Konstantin IV  Luka  Mihajlo III  Kariton  Teodisije I  Vasilije II  Nikita II  Leontije  Dositej  Georgije II  Jovan X  Mihajlo IV  Teodor II  Maksim II  Μanuel I  German II  Metodije II  Manuel II  Arsenije  Nikifor II  German III  Josif I  Jovan XI  Grigorije II  Atanasije I  Jovan XII  Nefon I  Jovan XIII  Gerasim I  Isak  Jovan XIV  Isidor I  Kalist I  Filotej  Makarije  Nil  Antonije IV  Kalist II  Matej I  Eufimije II  Josif II  Mitrofan II  Grigorije III  Atanasije II
Patrijarsi Carigrada
Otomanski period (1453–1923)
Genadije II  Isidor II  Sofronije I  Joasaf I  Marko II  Simeon  Dionisije I  Rafael I  Maksim III  Nefon II  Maksim IV  Joakim I  Pahomije I  Teolept I  Jeremija I  Joanikije I  Dionisije II  Joasaf II  Mitrofan III  Jeremija II  Pahomije II  Teolept II  Matej II  Gavrilo I  Teofan I  Meletije I  Neofit II  Rafael II  Kiril I  Timotije II  Grigorije IV  Antim II  Kiril II  Atanasije III  Neofit III  Partenije I  Partenije II  Joanikije II  Kiril III  Pajsije I  Partenije III  Gavrilo II  Partenije IV  Dionisije III  Kliment  Metodije III  Dionisije IV  Gerasim II  Atanasije IV  Jakov  Kalinik II  Neofit IV  Gavrilo III  Neofit V  Kiprijan  Atanasije V  Kiril IV  Kozma III  Jeremija III  Kalinik III  Pajsije II  Serafim I  Neofit VI  Kiril V  Kalinik IV (III)  Serafim II  Joanikije III  Samjuel  Meletije II  Teodisije II  Sofronije II  Gavrilo IV  Prokopije  Neofit VII  Gerasim III  Georgije V  Kalinik V (IV)  Jeremija IV  Kiril VI  Evgenije II  Antim III  Krisant  Agatangel  Konstantije I  Konstantije II  Georgije VI  Antim IV  Antim V  German IV  Meletije III  Antim VI  Kiril VII  Joakim II  Sofronije III  Joakim III  Joakim IV  Dionisije V  Neofit VIII  Antim VII  Konstantin V  German V  Meletije IV
Patrijarsi Carigrada
Moderni period (od 1923)
Georgije VII  Konstantin VI  Vasilije III  Fotije II  Venuijamin  Maksim V  Atenagora  Dimitrije  Vartolomej
u egzilu u Nikeji ponekad se ne ubraja u partrijarhe