Jaan Tõnisson

Jaan Tõnisson
2. premijer Estonije
Mandat 18. studenog 1919. – 28. srpnja 1920.
Prethodnik	Otto August Strandman
Nasljednik	Ado Birk
4. premijer Estonije
Mandat 30. srpnja 1920. – 26. listopada 1920.
Prethodnik	Ado Birk
Nasljednik	Ants Piip
8. Državni starješina Estonije
Mandat 9. prosinca 1927. – 4. prosinca 1928.
Prethodnik	Jaan Teemant
Nasljednik	August Rei
15. Državni starješina Estonije
Mandat 18. svibnja 1933. – 21. listopada 1933.
Prethodnik	Konstantin Päts
Nasljednik	Konstantin Päts
Rođenje	22. prosinca 1868. Viiratsi, Estonija (tada  Rusko Carstvo)
Smrt	vjerojatno 1941. Tallin, Estonija(?) (tada  Sovjetski Savez)
Politička stranka	Progresivna narodna stranka (1905–1917) Demokratska stranka (1917–1919) Estonska narodna stranka (1919–1932) RKE (1932–1935) kasnije nestranači
Obrazovanje	Univerzitet u Tartuu
Zanimanje	pravnik, političar

Jaan Tõnisson (estonski izgovor: [ˈjɑːn ˈtɤnisːon]; Viiratsi, 22. prosinca 1868. – Tallinn(?), vjerojatno 1941.), estonski političar i pravnik. Uz Konstantina Pätsa, Tõnisson je bio jedan od vodećih estonskih državnika u međuratnom periodu, obnašajući dužnost premijera (u dva navrata), Državnog starješine (također u dva navrata) i ministra vanjskih poslova.

Tõnisson je rođen 1868. godine u obitelji zemljoradnika u današnjoj općini Viiratsi. Nakon završene srednje škole u Tallinnu, upisao se na Univerzitet u Tartuu, gdje se pridružio Udruženju estonskih studenata, koje će imati značajnu ulogu u periodu nacionalnog buđenja s kraja XIX. vijeka. U jednom je trenutku postao i predsjednik udruženja, što mu je omogućilo da upozna mnoge ličnosti koje će imati značajnu ulogu u estonskom javnom životu nakon ostvarivanja nezavisnosti.^[1] Godine 1893., postao je glavni urednik najvećih estonskih dnevnih novina, Postimeesa. S tog je mjesta igrao važnu ulogu u jačanju estonske nacionalne svijesti te je bio značajan protivnik pokušaja rusifikacije, koju su centralne vlasti željele provesti u tom periodu. Tri godine kasnije, sa skupinom je prijatelja kupio te dnevne novine.^[2]

Nakon Revolucije 1905., Car je Estoniji dao veću autonomiju, što je Tõnissonu omogućilo osnivanje Progresivne narodne stranke, prve političke stranke na tlu Estonije. Iste godine postao je i prvi Estonac izabran u rusku Dumu; mandat mu je trajao do 1907. godine. Njegovo glasno zalaganje za veću autonomiju Estonije i prestanak režimske represije donijelo mu je, godine 1907., tromjesečnu zatvorsku kaznu.^[3]

Tokom Revolucije 1917., Tõnisson je bio na čelu pregovaračkog tima koji je dogovarao povoljne uvjete za Estoniju s Privremenom vladom. Uspio je izboriti još veću autonomiju te je čak dobio dozvolu za formiranje nacionalne vojske. Ipak, kada su boljševici preuzeli vlast u Rusiji, Tõnisson je prisiljen otići u egzil, odakle je u međunarodnim krugovima zagovarao podršku estonskoj nezavisnosti.^[4][5] Estonija je 1918. godine proglasila nezavisnost, koju je morala potvrditi u ratu protiv Rusije; Tõnisson se u međuvremenu vratio u zemlju^[6] i 1920. godine postao premijer Estonije.

Nakon potpisivanja sporazuma iz Tartua i priznavanja estonske nezavisnosti, Tõnissonova je stranka bila na vrhncu popularnosti. Tõnisson je ponovo imenovan premijerom te će nastaviti s aktivnim političkim djelovanjem, postajući tako jedan od najaktivnijih estonskih državnika u međuratnom periodu. Uz to, do 1930. godine ostao je vlasnik Postimeesa, a glavni urednik sve do 1935. godine. Također je bio vlasnik važne tiskare u Tallinnu, posjedovao je veliku osobnu knjižnicu te je paralelno radio kao odvjetnik. Od 1923. do 1925. godine bio je predsjednik Riigikogua, od 1927. do 1928. godine Državni starješina, od 1931. do 1932. godine ministar vanjskih poslova, onda od 1932. do 1933. godine ponovo predsjednik Riigikogua i, konačno, po drugi puta Državni starješina na nekoliko mjeseci tokom 1933. godine.

Kada je Konstantin Päts 1934. godine izvro autopuč, došlo je do zabrane političkih stranaka i ograničavanja ljudskih prava; Tõnissonov Postimees je također zabranjen. Iako je tzv. "Doba šutnje" bilo znatno blaže nego ostale europske diktature u istom periodu, svejedno se radilo o autoritarnom režimu. Tõnisson se pridružio mnogobrojnim opozicijskim političarima koji su se zalagali za dokidanje Pätsove autokracije.^[1]

Do 1939. godine postalo je jasno, a pogotovo nakon Pakta Ribbentrop-Molotov, kako je Estonija potpala pod sovjetsku sferu utjecaja, što se 1940. godine, kada je Sovjetski Savez okupirao Baltik, pokazalo istinitim. Tõnisson je molio Pätsa da pruži otpor Sovjetima, makar na simboličkoj razini, međutim Päts je već bio odlučio da će predati Estoniju bez borbe.^[1] Tokom ljeta 1940. godine, Tõnisson je aktivno radio na formiranju opozicije sovjetskim okupatorima u parlamentu, međutim Sovjeti su potencijalne oponentne uklanjali uz korištenje sile.^[1]

Na jesen iste godine, NKVD je uhapsio Tõnissona, koji je ubrzo izveden pred sud. Tokom suđenja, Tõnisson nije izrazio kajanje zbog svojih postupaka, niti je otkrio imena svojih suradnika i saveznika. Tõnisson je osuđen kao državni neprijatelj, međutim njegova sudbina nakon suđenja, kao i okolnosti njegove smrti i danas su misterij. Najvjerojatnija teorija je ona prema kojoj je Tõnisson ustrijeljen u Tallinnu početkom srpnja 1941. godine; mjesto gdje je pokopan nije poznato.^[7] Godine 1999., u Tartuu je podignut spomenik u čast Tõnissona.^[1]

Reference

Vanjske veze

Jaan Tõnisson na Wikimedijinoj ostavi

• Jaan Tõnisson Institute
• Jaan Tõnisson at the President of the Republic of Estonia website Šablon:In lang

• p
• r
• u

Predsjednici vlade Estonije

• Italik označava vršitelja dužnosti (v.d.) ili privremenog premijera

Premijer (1918–1920)

• Konstantin Päts (1918–1919)
• Otto August Strandman (1919)
• Jaan Tõnisson (1919–1920)
• Ado Birk (1920)
• Jaan Tõnisson (1920)
• Ants Piip (1920)

Državni starješina i premijer (1934–1937)

• Konstantin Päts (1934–1937)

Premijer (1938–1944)

• Kaarel Eenpalu¹ (1938–1939)
• Jüri Uluots² (1939–1940/1944)
• Okupacija / Johannes Vares² (1940–1944)
• Otto Tief (1944)

Sovjetski period
(1940–1992)

Predsjednik Prezidija (1940–1990)	Johannes Vares2 (1940–1946) Nigol Andresen (1946–1947) Eduard Päll (1947–1950) August Jakobson (1950–1958) Johan Eichfeld (1958–1961) Aleksei Müürisepp (1961–1970) Aleksander Ansberg (1970) Artur Vader (1970–1978) Meta Vannas (1978) Johannes Käbin (1978–1983) Arnold Rüütel (1983–1990)
Predsjednik vlade u egzilu (1944–1990)	Otto Tief (1944–1953) Johannes Sikkar (1953–1960) Tõnis Kint (1960–1962) Aleksander Warma (1962–1963) Tõnis Kint (1963–1970) Heinrich Mark (1971–1990) Enno Penno (1990–1992)

Premijer (1990–danas)

• Edgar Savisaar (1990–1992)
• Tiit Vähi (1992)
• Mart Laar (1992–1994)
• Andres Tarand (1994–1995)
• Tiit Vähi (1995–1997)
• Mart Siimann (1997–1999)
• Mart Laar (1999–2002)
• Siim Kallas (2002–2003)
• Juhan Parts (2003–2005)
• Andrus Ansip (2005–2014)
• Taavi Rõivas (2014–2016)
• Jüri Ratas (2016–2021)
• Kaja Kallas (2021–danas)

• ¹ Eenpalu je od 24. travnja do 9. svibnja 1938. godine bio v.d. premijera.
• ² Nakon prve sovjetske okupacije, Moskva je smijenila Uluotsa te na čelo nove vlade postavila Varesa, koji je de iure ostao "sovjetski estonski" premijer do 1946. godine. Estonija danas ne priznaje Varesa kao premijera te smatra da je Uluots nastavio obnašati tu funkciju sve do 1944. godine.