Alessandro Del Piero

Alessandro Del Piero Šablon:Nogomet

Lični podaci
Puno ime	Alessandro Del Piero
Datum rođenja	9. novembar 1974.
Mjesto rođenja	Conegliano (Veneto), Italija
Visina	174 cm
Nadimak	Pinturichio Il Fenomeno Vero
Pozicija	Napadač
Informacija o klubu
Broj na dresu	10
Omladinski pogoni
1981–1988. 1988–1991.	San Vendemiano Šablon:Padova Padova
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi) 1991–1993. 1993–2012. 2012–2014. 2014. Šablon:Padova Padova Juventus Sydney FC Delhi Dynamos 14 (1) 513 (208) 48 (24) 10 (1) Nacionalna reprezentacija** Godine Reprezentacija Nastupi (golovi) 1995–2008. Italija 91 (27)
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do 7. 10. 2015. ** Nastupi i golovi u nacionalnoj reprezentaciji tačni su do 7. 10. 2015.

Alessandro Del Piero italijanski je nogometaš. Rođen je 9. novembra 1974. u malom mjestu Coneglianu, blizu Trevisa. Dugi niz godina bio je kapiten najtrofejnijeg italijanskog tima, Juventusa.

Njegovo nogometno znanje visoko je cijenjeno u nogometnim krugovima. Brazilska legenda Pele svrstao ga je među 100 najboljih živih igrača svijeta. Također je izabran među 100 najboljih igrača Evrope u prošlom stoljeću. Godine 2000. bio je najplaćeniji igrač svijeta prema visini plaće, bonusa i prihoda od reklama.

Osim nagrada za umijeće na terenu, osvojio je nekoliko nagrada za ponašanje na terenu i van njega. Dobio je tri "džentlmenske" nagrade, kao i Zlatno stopalo (nagradu za najboljeg igrača svijeta iznad 30 godina), što pokazuje njegovu veličinu u svijetu sporta.

Osim u vrhu napada, sposoban je igrati između te pozicije i sredine terena, kao podrška isturenim suigračima. Sa svojih 173 centimetra postao je sinonim za golove sa pozicija oko šesnaesterca, naročito sa lijevog ugla odakle je često su svojoj karijeri postizao fenomenalne golove u dalji ugao golmana. Ta zona je poznata kao i 'Del Piero zona'.

Najbolji je strijelac Juventusa u historiji, a prvi je i po broju nastupa za Juventus. 6. aprila 2008. oborio je dugo važeći rekord legendarnog štopera bianconera, Gaetana Sciree, od 552 nastupa. Šesti je strijelac Lige prvaka u njenoj historiji.

Djetinjstvo

Počeo je trenirati s 8 godina u timu San Vendemmiano, a 5 godina kasnije preselio se u Padovu. Od samog djetinjstva bio je navijač Juventusa.

Odrastao je igrajući se svoja tri prijatelja: Nelsom, Pierpaolom i Giovanni-Paolom. Sva četvorica su sanjali da postanu nogometaši, ali je samo on uspio to i ostvariti. Njegov brat Stefano također je bio talentiran, ali mu je povreda okončala karijeru dok je igrao za Sampdoriu. Ipak, njihova porodica živjela je siromašno i Del Piero se u budućnosti vidio kao vozač kamiona koji će teško sastavljati kraj s krajem.

Dok je igrao u svom prvom klubu, on je obično bio golman. Njegova majka nije se slagala da igra neku drugu poziciju jer nije željela da se možda povrijedi, ali ju je stariji sin ipak uspio nagovoriti da Alessandra prebace u napad. Tu su ga kasnije zapazili skauti Padove i sa 13 godina prelazi u omladinski pogon tog kluba.

Godine 1991. odigrao je prvu utakmicu za klub iz Serie B. Naredne sezone zabilježio je 10 nastupa i prvi put bio strijelac.

Karijera

Klubovi

Početak

Prve nogometne korake napravio je u maloj župi Saccon, gdje je obično trenirao noću zahvaljujući svom ocu, koji je osigurao rasvjetu na lokalnom stadionu. Zatim je nastavio igrat u najvećem timu iz svog rodnog grada San Vendemijanu gdje je odmah pokazao svoj raskošni talenat. Njegova majka je inače željela da joj sin bude golman jer nije željela da se povrijedi, ali ju je stariji sin Stefano nagovorio da počne igrati u napadu. Lokalni svećenik, koji je inače bio i predsjednik kluba, je razgovarao sa ljudima iz Padove.

1993. prelazi u Juventus, gdje je ostao do 2012. Debitirao je protiv Foggie 12. septembra iste godine, u narednoj utakmici je postigao prvijenac protiv Reggiane, a onda kad je prvi put krenuo od početka, i het-trik protiv Parme. Juventus je u toj sezoni osvojio prvi scudetto nakon 8 godina suše. Poslije je isti trofej osvojio još 8 puta (1995, 1997, 1998, 2002, 2003, 2005, 2006, 2012), Ligu prvaka, Interkontinentalni kup i UEFA Superkup 1996. godine. U sezoni 1994/95 i Coppa Italiju a četiri puta i (1995, 1997, 2002 i 2003) Superkup Italije. Izgubio je i četiri finala Lige prvaka (1995, 1997, 1998, 2003). Najbolja sezona što se tiče efikasnosti bila mu je 1997/98, kad je u Seriji A 21 put uspio zatresti mrežu, a sa 10 golova u najelitnijem takmičenju Starog kontinenta bio je prvi strijelac.

Ipak u sezoni kasnije je imao pregršt problema. Optužen je za uzimanja dopinga (na kraju je proglašen nevinim u tom slučaju) a zatim je u oktobru u prvenstvenoj utakmici sa Udineseom zaradio veoma ozbiljnu povredu lijevog koljena koja ga je čitavu sezonu udaljila sa terena. Bez njega, klub se mučio i završio tek na 6. poziciji. Njegov nadimak je Pinturicchio, koji mu je u šali dao Gianni Agnelli kad je poredio njega i Roberta Baggia s jednim svojim prijateljem Pinturicchiom iz Perugie, koji je bio student i njegovog profesora Perugina. Zaradio je i nadimak Il Fenomeno Vero, što bi u prevodu značilo Istiniti fenomen.

Jedna od njegovih najboljih igračkih osobina je polivalentnost, sposobnost igranja na više pozicija a on je to prezentovao igranjem na više napadačkih pozicija u svojoj karijeri. Dok je počeo kao klasični špic, vremenom je prerastao u neku vrstu polu – špica, igrača koji razigrava kolege u napadu ispred sebe i sve to zahvaljujući svojoj sjajnoj tehnici i pregledu igre. Iz bilo koje pozicije oko šesnaesterca je mnogo puta pokazao sposobnost postizanja golova. U vrijeme dok je Marcello Lippi bio trener Juventusa, bio je ubojit u trokut – napadu sa Gianlucom Viallijem i Fabrizijom Ravanellijem. Poslije toga je sjajno surađivao u istom formatu sa Zinedinom Zidanom i Fillipom Inzaghijem. Zajedno sa Pavelom Nedvedom i Davidom Trézéguetom od 2001. godine nastavio je probijati protivničke odbrane.

On je trenutno igrač sa najviše nastupa za Juventus svih vremena, a 17. oktobra 2010. pretekao je Bonipertija i postao najbolji strijelac svih vremena u Seriji A za Juventus.

Međunarodna karijera

Uprkos velikim partijama u klubu, u italijanskoj reprezentaciji bio je neka vrsta razočarenja iako je trenutno četvrti strijelac Azzura svih vremena. Prvi turnir za reprezentaciju odigrao je na Euru 96 u Engleskoj, ali je imao samo jedan nastup, i to kad je počeo od početka protiv Rusije, ali tada je zamijenjen na poluvremenu. S miljenikom navijača, Robertom Baggiom, borio se za mjesto u ekipi na SP 1998. u Francuskoj dok je kuburio i s povredom zadobijenom u finalu Lige prvaka protiv Real Madrida. Također je imao 2 velike šanse u finalu Evropskog prvenstva 2000. protiv Francuske.

Na međunarodnu scenu vratio se 2002. Protiv Mađarske je u kvalifikacijama zabio presudni gol za odlazak u Koreju i Japan, a na samom prvenstvu je bio strijelac protiv Meksika. Taj gol je reprezentaciju odveo u osminu finala gdje su ispali od domaćina Južne Koreje. Nakon Eura 2004 u Portugalu, Lippija je u Juventusu zamijenio Fabio Capello koji ga je redovno ostavljao na klupia a na teren slao Zlatana Ibrahimovića, pojačanje iz Ajaxa Ipak je uspio pokazati kakav je igrač i postići 14 golova.

Svjetsko Prvenstvo u Njemačkoj je počeo na klupi ulazeći na dva meča grupne faze u igru. Prvi put je počeo protiv Australije u osmini finala (1-0). 4. jula, kada je igrano polufinale sa domaćinom, ušao je sa klupe na kraju regularnog dijela i u produžetku sjajno pogodio za 2-0. Odmah je zatim sviran kraj. U izvođenju penala u finalu sa Francuskom (1-1 nakon regularnog dijela), šutirao je u seriji i bio siguran. Poslije utakmice, priznao je da mu je osvajanje Svjetskog prvenstva bio dječački san. Broj deset, koji je obično nosio na dresu u reprezentaciji, 2006. godine je dao Francescu Tottiju i zamjenio ga sedmicom. I nakon odlaska Rominog kapitena iz reprezentacije, nije želio vratiti stari broj rekavši da je zadovoljan sadašnjim.

Pozvan je i za EURO 2008 u Austriji i Švicarskoj gdje je zabilježio nastupe u dva meča (protiv Holandije i Rumunije) grupne faze. U četvrt – finalu Italija je eliminirana od Španije na penale (4-2) dok je on ušao u drugom produžetku. Trebao je šutirati peti penal ali sve je bilo završeno do tog trenutka.

Sezona 2005/06.

Stručnjaci su se slagali da se Alessandro vratio u staru formu u sezoni 2005/06 kada je u svim natjecanjima 20 puta bio strijelac. Definitvno gol koji će najviše upamtiti je bio onaj protiv velikog rivala Internazionalaa kada je iz slobodnjaka u samom finišu meča zabio za 1-2. I u toj sezoni je uspio biti strijelac dosta puta uprkos činjenici da Capello nije mjenjao tretman prema njemu. U istoj sezoni je izjednačio rekord Jose Altafinia od šest golova poslije ulaženja u igru sa klupe. U martu 2006. je izjavio da bi rado otišao ako bi mu neki klub van Italije ponudio stalno mjesto u prvoj postavi tima. 10. januara iste godine je postao najbolji strijelac kluba svih vremena kada je u kupu Italije u meču protiv Fiorentine zabio tri gola, ukupno svojih 185. Prethodno je rekord držala legenda Juventusa Giampiero Bobiperti. Bio je poslijednji strijelac za Juventus u toj sezoni.

Zbog Calciopoli skandala, klub je izbačen u Seriju B. On je izjavio da će ostati kapiten tima i u Seriji B: "Porodica Agnelli je zaslužila ovo kao i navijači i nova uprava.“

Sezone 2006/07. i 2007/08.

Del Pierov prvi službeni nastup poslije Mundijala u Njemačkoj je bio u Coppa Italiji protiv Cesene, 23. augusta, kada je ušao sa klupe i nakon devet minuta donio prolazak svom timu. Opet je ušao sa klupe u narednom meču, također u Coppa Italiji, i postigao dva gola i tako donio produžetke pa penale u kojima je Napoli ipak bili bolji (5-4). U sezoni u Seriji B je bio najbolji strijelac lige a tim je uprkos minusu od 9 bodova završio na prvoj poziciji.

Nakon svađe sa upravom, Didier Deschamps je napustio Juventus na čije mjesto dolazi Claudio Ranieri. Alessandro ipak ima malih poteškoća na početku sezone (posebno kada promašuje penal protiv Rome) ali ipak pokazuje kakav je igrač i sa 21. golom postaje Cappaconiera lige. Do zadnjeg kola se borio sa klupskim kolegom Davidom Trezeguetom (20) i Marcom Borrielom iz Genoe (19). Postao je tek drugi Italijan u historiji koji je bio najbolji strijelac dvije različite lige uzastopno. Prije njega je to uradio Paolo Rossi 1982. godine (također prvo Seria B pa Seria A).

Privatni život

Del Piero je oženjen Soniom Amoruso sa kojom je bio u vezi od 1999. godine a par se vjenčao 2005. U julu 2007. su obznanili da čekaju bebu koja je na svijet došla 22. oktobra 2007. godine. Dobila je ime Tobias a rođena je u 00:20 u Sant'Anna bolnici u Torinu.

Koristio je novac u promovisanju borbe protiv raka pa je za to dobio nagradu od Associazione Italiana per la Ricerca sul Cancro (Italijanske asocijacije za otkrivanje raka) nagradu 'Vjera u ozdravljenje' tokom novembra 2006.

Iste godine je nosio baklju na ZOI u Torinu. Zajedno sa Marcom Materazzijem je poslije osvajanja Mundijala izašao na binu tokom koncerta Rolling Stonesa u Milanu gdje su bili gromoglasno pozdravljeni. Voli dosta čitati ali nema omiljen književni žanr; čita sve od trilera pa do stare Italijanske književnosti, kao i dobro ukompanovanih novela.

Ima brata Stefana, koji je devet godina stariji od njega i koji je sam bio fudbaler, ali je sada bratov menadžer. Njegova majka Bruna i otac Gino, električar, su bili bitan dio Alessandrovog života. Sretno je oženjen Soniom sa kojom ima dva sina Tobiasa i Sashu te kćerku Doroti.

Poseban je ljubitelj grupa U2, Foo Fighters i Oasis kao i Noela Gallaghera, sa kojim je lični prijatelj. Također voli vrhunska filmska ostvarenja. Al Pacino, Jack Nicholson i Robert De Niro su mu omiljeni glumci.^[1]

Njegov stil oblačenja se razlikuje. Voli nositi laganu, sportsku odjeću idealnu za putovanja ili za igranje golfa – njegove velike ljubavi poslije fudbala, ali mu nije ni stran klasični, elegantni imidž. Omiljena modna linija mu je Cashus.

Voli se rekrearirati uz mnogo sportova. Osim fudbala, ljubitelj je i NBA-a, tenisa i već pomenutog golfa. Dobar je prijatelj sa Steveom Nashom, kanadskim NBA igračem, koji je izjavio da ga smatra jednim od boljih fudbalera svijeta.

Učinak po sezonama

Sezona	Klub	Nac. liga			Coppa Italia			UEFA Kupovi			Ostali kupovi			Ukupno
		Takm.	Nast.	Gol.	Takm.	Nast.	Gol.	Takm.	Nast.	Gol.	Takm.	Nast.	Gol.	Nast	Gol.
1991/92	Padova	Serie B	4	0	KI	0	0	-	-	-	-	-	-	4	0
1992/93		Serie B	10	1	KI	0	0	-	-	-	-	-	-	10	1
Ukupno Padova			14	1	-	-	-	-	-	-	-	-	-	14	1
1993/94	Juventus	Serie A	11	5	KI	1	0	KU	2	0	-	-	-	14	5
1994/95		Serie A	29	8	KI	10	1	KU	11	2	-	-	-	50	11
1995/96		Serie A	29	6	KI	2	1	LP	11	6	SKI	1	0	43	13
1996/97		Serie A	22	8	KI	4	0	LP	6	4	ES+IKP	2+1	2	35	14
1997/98		Serie A	32	21	KI	4	1	LP	10	10	SKI	1	0	47	32
1998/99		Serie A	8	2	KI	1	0	LP	4	0	SKI	1	1	14	3
1999/00		Serie A	34	9	KI	2	1	ITK+KU	3+6	1+1	-	-	-	45	12
2000/01		Serie A	25	9	KI	2	0	LP	6	0	-	-	-	33	9
2001/02		Serie A	32	16	KI	4	1	LP	10	4	-	-	-	46	21
2002/03		Serie A	24	16	KI	0	0	LP	13	5	SKI	1	2	38	23
2003/04		Serie A	22	8	KI	4	3	LP	4	3	SKI	1	0	31	14
2004/05		Serie A	30	14	KI	1	0	LP	10	3	-	-	-	41	17
2005/06		Serie A	33	12	KI	4	5	LP	7	3	SKI	1	0	45	20
2006/07		Serie B	35	20	KI	2	3	-	-	-	-	-	-	37	23
2007/08		Serie A	37	21	KI	4	3	-	-	-	-	-	-	41	24
2008/09		Serie A	31	13	KI	3	2	LP	9	6	-	-	-	43	21
2009/10		Serie A	23	9	KI	1	2	LP+UEL	2+3	0+0	-	-	-	29	11
2010/11		Serie A	33	8	KI	2	0	UEL	10	3	-	-	-	45	11
2011/12		Serie A	23	3	KI	5	2	-	-	-	-	-	-	28	5
Ukupno Juventus			513	208		56	25		127	51	-	9	5	705	290
Ukupno			527	209		56	25		127	51		9	5	719	291

Zadnja izmjena: 12.05.2012. godine

Priznanja

Juventus

• Serie A

• Prvak(7): 1995, 1997, 1998, 2002, 2003, 2005, 2006, 2012
• Vice - prvak (4): 1994, 1996, 2000, 2001
• Oduzeto calciopoli: 2005, 2006

• Kup Italije

• Prvak(1): 1995
• Vice - prvak (2): 2002, 2004

• Superkup Italije

• Prvak(4): 1995, 1997, 2002, 2003
• Vice - prvak (2): 1998, 2005

• Serie B : 2007

• UEFA Liga Prvaka

• Prvak(1): 1996
• Vice - Prvak (3):1997, 1998, 2003

• UEFA Superkup : 1996
• Interkontinentalni kup 1996

• UEFA Intertoto kup 1999
• Torneo di Viareggio 1994
• Kup UEFA (vice - prvak): 1995

Reprezentacija

• Svjetsko Prvenstvo: 2006

• Evropsko prvenstvo (vice - prvak): 2000

• UEFA U-21 Europsko Prventstvo: 1994 UEFA U-21 Europsko Prventstvo, 1996

Lične nagrade

• FIFA 100 (u konkurenciji 125 najboljih živućih igrača, ušao među 100)

• 100 najvećih igrača u 20. stoljeću - (World Soccer Magazine)

• Najbolji strijelac kluba u historiji

• Igrač s najviše nastupa za klub

• Serie A: Najbolji strijelac (2008)

• Serie B: Najbolji strijelac (2007)

• UEFA Liga prvaka: Najbolji strijelac (1997, 1998)

• Kup Italije: Najbolji strijelac (2006)

• Italijanski igrač godine (1998)

• Zlatno stopalo (za najboljeg igrača na svijetu iznad 30. godine) (2007)

• Najtalentiraniji igrač Europe (Bravo Award) (1996)

• 4. strijelac reprezentacije svih vremena \ 5. po broju nastupa

• Najbolji igrač finala Interkontinentalnog Kupa (1996)

Reference

Vanjski linkovi

Alessandro Del Piero na Wikimedijinoj ostavi

• Službena stranica

• p
• r
• u

Sastav Italije na UEFA Euru 1996.

1 Peruzzi • 2 Apolloni • 3 Maldini (c) • 4 Carboni • 5 Costacurta • 6 Nesta • 7 Donadoni • 8 Mussi • 9 Torricelli • 10 Albertini • 11 D. Baggio • 12 Toldo • 13 Rossitto • 14 Del Piero • 15 Di Livio • 16 Di Matteo • 17 Fuser • 18 Casiraghi • 19 Chiesa • 20 Ravanelli • 21 Zola • 22 Bucci • Izbornik: Sacchi